Devedesetih godina prošlog vijeka, kao politički nekorektni, zabranjeni su mnogi spotovi koji su prikazivali degradaciju žena: mučna triježnjenja djevojaka poslije pijanki, drogirane žene umrljane šminkom i bez svijesti o onome što im događalo (u modnoj industriji je to poznato kao heroin chic, a rezultat su bila minijaturna, „logoraška“ ženska tijela i uvećana smrtnost). Danas su oni ilegalni, ali se sasvim „legalno“ koriste u našim prestižnim diskotekama. Uz njih se „vrte“ pro-ana i pro-mia slajdovi, takođe prokaženi, koji prikazuju anoreksična, kao izlomljena tijela, bulimične žene kako povraćaju, pijane djevojke usnule na klozetskim šoljama. Potom ekran prekrivaju pogrešno prevedene „sentence“ (I want fuck you like animal) i reklame skupih pića. Sve zajedno, valjda, treba da posvjedoči šta su pravi provod i zabava. Pored toliko različitih ogrešenja o ljude i zakone, politička korektnost se ovdje očito smatra još jednom od ludosti zapada, koju treba izdržati na putu ka EU.
Kad hoće da proniknu u dječiju psihu, ljekari često posmatraju njihove crteže. Tako i „dizajn“ pomenutih „zabava“ otkriva psihologiju učesnika i sistem vrijednosti u društvu kojem pripadaju. Pitate se s pravom kako na unižavanje žena gledaju djevojke u diskoteci. One to ni ne vide, kažu mi, gleda se ko je s kim u kojem separeu, je li se naručila votka Absolut ili Belvedere, ko koga „muva“ i kako će sve sutra odjeknuti na Fejsbuku (uz neizbježne fotografije sa kupatilskim pločicama u pozadini). Izbor spotova očito stiže iz zone moći, dakle iz prostora muškaraca, sa jasnom porukom: mi ovo plaćamo, takve treba da budete, a daćemo vam zabavu od koje ćete da se valjate u sopstvenim izlučevinama i da tražite još. To da spotovi jednako vrijeđaju i jedne i druge, te da pričaju krajnje ružnu priču o svima nama, naprosto nikome ne pada na pamet. Mučna poruka ostaje nepročitana, ali se zato, nažalost, oponaša slika koju nude.
„Vertikala“ vrijednosti se ovdje ne zaustavlja. Vidi se i na ulici, na primjer oko ponoći, kad počnu da pristižu klonirane ljepotice na vrtoglavim platformama, zagledane u displeje mobilnih telefona („Zovu me stalno, majka mi poluđe“, kazuje izraz njihovih lica, iako samo igraju video-igrice). Svakog ljeta nove ljepotice prolaze uobičajenu inicijaciju. Na ulazu u „svetilišta“ zabave, ući će besplatno samo one za koje Kerberi na ulazima procijene da su dovoljno lijepe i obnažene. „Srećnice“ pretvorene u meso će se naduti od ponosa, bez imalo svijesti da su prvi put plaćene za nešto što nije zarađeno i što bi možda trebalo da izazove stid. One druge će početi život pun frustracija, moguće depresije, poraženosti i stida. Ni jedne ni druge se neće zapitati ko im presuđuje, niti dovesti u pitanje kriterijum. Vertikala vrijednosti je sveprožimajuća i, čini se, vječita. Uostalom, od javnosti iznuđena, ovogodišnja zabrana go-go plesačica prispjela je tek u momentu kada se i doslovno prelazilo na neprikriveni seks na stolu u svrhu privlačenja gostiju. I to sve u zemlji koja se krajnje odlučno uputila u čistotu i arhaične dubine jezika i tradicije (riješena i da spriječi trgovinu ljudima). Dakako, niko se ne pita ko nam „dizajnira“ ovakve zabave i da li je zbog zarade ama baš sve dozvoljeno.
I tako prolazi burna budvanska noć. Konobari, često i na amfetaminskim preparatima, frenetično jure oko stolova, koncentrisanih pogleda, uplašeni da im gosti ne pobjegnu ne plativši piće. Po pravilu su neprijavljeni, izloženi maltretiranju i rade u dvije smjene. Vožnja do diskoteke košta petnaest ili više eura, a svi već otvoreno govore da među taksistima ima policajaca od kojih se „ne može prići“. Uostalom, dovoljno je da „zalijepite“ magnetnu oznaku Taxi i „obrnete“ pet tura u gužvi. Posvuda novokomponovani inostrani bogataši vrijeđaju, čak i prebijaju prodavačice. Potom ih neko volšebno pušta iz pritvora, jasno nam stavljajući do znanja koliko vrijedimo pred zakonom. Lopov mirno merdevinama ulazi u stan u sred Starog Grada i odnosi drage uspomene stare gospođe, srećne što nije završila sa ranom na glavi. Neki drugi konobar nestaje sa desetinama hiljada eura i hvataju ga; neke momke greškom prebijaju. Pod salvama decibela danima izdiše starica, željna mira makar i duboko poslije ponoći. Sve zajedno grezne u masti i prljavštini ulica koje je gotovo nemoguće sprati. Raznobojna srča - naša zvjezdana prašina, bliješti ujutro sa trotoara. Sezona se bliži kraju. Bila je to beskrupulozna bitka za profit, koji je tek dvadesetak dana varljivo uzletio, a sada strmoglavo pada.
Na neki način, sve počinje da liči na poznati vic. U dvorištu bolnice jedan od ludaka je iscrtao liniju. Onaj ko se ispod nje provuče dobiće milion eura. Ludaci navalili, pucaju im glave i ramena, pa se najzad za njima stušti i bolničar. „Valjda si ti znao da se ne možeš provući ispod nacrtane linije“, kori ga ljekar ušivajući mu ranu. „Ma, jesam, kaže bolničar, ali milion je milion“.
Neočekivano, kao kad proniknete u dušu djeteta kroz njegov crtež, čine se jasniji i oni degradirajući spotovi u našoj prestižnoj diskoteci, a posebno vertikala moći koja dovodi do toga da se u tom ponižavanju uživa. Pored toga što vrijeđaju ženu, oni su precizna dijagnoza svega što nam se dešava dok degradirani do nepostojanja lomimo glave pokušavajući da se provučemo ispod crte. Jer milion je milion, osobito kad su ulog „tričave“ ljudske vrijednosti.
Bonus video:
