Ovo vrelo ljeto obilježile su Olimpijske igre u Londonu. Olimpijada je
nešto mnogo više od sporta, a to je pokazalo i oduševljenje naroda Crne Gore rezultatom koji je ostvarila crnogorska ekspedicija na njoj.
Imala je Crna Gora u prošlosti velike sportske asove i u pojedinačnoj i u ekipnoj konkurenciji, koji su branili boje nekadašnje Jugoslavije. Najveći crnogorski sportista, po mom mišljenju, jeste bokser Miodrag Perunović, koji je u periodu od 1978. do 1981. godine osvojio zlatnu i srebrnu medalju na evropskim prvenstvima i srebrnu na svjetskom prvenstvu u Beogradu.
Kada je 1979. godine na evropskom prvenstvu u Kelnu pobijedio jednog od najvećih nokautera toga vremena, Rusa Savčenka, zavrijedio je titulu najboljeg sportiste Jugoslavije za tu godinu. Radost zbog njegovog uspjeha u Kelnu bila je velika, ali je slavlje građana Crne Gore zbog srebrne medalje rukometašica na Olimpijadi prevazišlao sve dosadašnje reakcije na uspjehe sportista.
Možda je razlog tome što olimpijska medalja ima posebnu težinu. Drugi razlog može biti što je Perunović već bio svjetska klasa i samim tim u krugu favorita za medalje, a naše rukometašice, i pored nespornih kvaliteta, nijesu među stručnjacima slovile za favorite.
Otišle su naše krasne djevojke na Olimpijadu da iskažu svoju sportsku raskoš, duboko vjerujući da mogu i do medalje. Iz utakmice u utakmicu one su pokazivale da nijesu slučajno na Olimpijadi, a svoj najbolji arsenal iskazale su u utakmicama koje su direktno odlučivale o medaljama. Zadovoljstvo njihovih navijača raslo je iz meča u meč. Kulminacija je bila protiv Norvežanki, aktuelnih evropskih, svjetskih i olimpijskih šampionki.
Ženski rukomet pratim od 1973. godine kada je reprezentacija Jugoslavije na svjetskom prvenstvu u Beogradu, predvođena sjajnom Marom Torti, osvojila zlatnu medalju. Nijesam očekivao da će naša reprezentacija pružiti onakav otpor Norvežankama, ali sam na kraju utakmice zaključio da su Norvežanke pružile sjajan otpor svjetskom ženskom rukometnom hitu - Montenegru.
Savladaše ih zahvaljujući velikoj borbenosti i sramnom suđenju francuskog sudijskog para. Način radovanja pobjednica mnogo je više govorio o pobijeđenima. Čitavo drugo poluvrijeme igrala je naša reprezentacija sa jednom ili dvije igračice manje, ali i sa četiri igračice postizale su golove.
Kulminacija bezobrazluka sudija desila se kada su u finišu utakmice kod vođstva Norvežanki od jednog gola razlike svirale faul u napadu iako su tri Norvežanke bile uz našu reprezentativku koja je uspjela dodati loptu svojoj drugarici, a ova bila sama pred golmanom.
Više od medalje mene je fasciniralo ponašanje naših heroina, njihovo radovanje nalik djevojčicama i njihova pjesma Crnoj Gori kojom su podizale samopouzdanje čitave nacije. Najiskrenije mislim da svaki čas u školama na početku sljedeće školske godine treba početi pričom o herojskom djelu sportiskinja iz male države koje su na najvećoj smotri svjetskog sporta pokazale da su višestruko VELIKE.
Energiju koju su produkovale crnogorske rukometašice treba iskoristiti za zamah cjelokupnog sporta, a ne samo rukometa. Ne sumnjam da će brojne djevojčice pohrliti u sportske dvorane sa željom da dostignu kvalitet Bojane Popović, Katarine Bulatović, Sonje Barjaktarović, Maje Savić i ostalih članica drim tima.
Na potezu je država koja treba da podrži sport kao instituciju u kojoj njeni građani postižu najbolje rezultate u svjetskim okvirima. Prije Olimpijade sam imao zadovoljstvo da upoznam predsjednika Crnogorskog olimpijskog komiteta, gospodina Dušana Simonovića. Uvjeren sam da taj tihi i nenametljivi čovjek u svakom crnogorskom sportisti vidi člana svoje porodice i da želi, a ova akcija u Londonu je pokazala i da može, crnogorski sport značajno unaprijediti.
Na kraju još jednom - KRASNE “LAVICE“, HVALA VAM ZA SVE.
Bonus video:
