Finale

Bojana Popović igra kao Zidan 2006. Čista magija, “viši” oblik znanja, na kraju karijere (kao i Marsejac tada, u Njemačkoj) ona ispisuje blistave stranice igre. Poput lavice se bacila na onu loptu, nekoliko sekundi prije kraja, protiv Francuske i sa poda pronašla nevjerovatnu asistenciju... Pored svega drugoga, ključna snaga ove selekcije su upravo dvije velike igračice (Bojana i Maja Savić) koje večeras, u ovom finalu, završavaju karijeru. Kao i Zidan tada. Naravno, dobra stvar za Crnu Goru je da u norveškom timu sigurno ne igra – Materaci. Tako da Bojana može napraviti čak i korak više od genijalnog Francuza.

Španija i Francuska zajedno imaju nešto više od sto miliona stanovnika. Zvuči nevjerovatno da je te dvije trofejne selekcije, koje imaju vrlo vidljivo mjesto u istoriji ženskog rukometa, izbacila reprezentacija koja dolazi iz zemlje u kojoj živi tek nešto više od 620 hiljada stanovnika. Taj veličanstveni nesklad je moguć samo u sportu, i to je jedan od razloga za planetarnu popularnost sporta. U svim drugim oblastima te brojke su neumoljive – od ekonomije i politike do rata, više stanovnika znači i presudnu premoć. Samo sport i umjetnost unekoliko relativizuju te brojke. Makar u pojedinačnim odmjeravanjima...

Moderne Olimpijske igre, sasvim u duhu antičkog prauzora, stvaraju savremene heroje, a javni odjek njihovih sportskih podviga donosi im planetarnu slavu i popularnost. Ovaj plasman Crne Gore u finale na najvećem svjetskom nadmetanju, spada u one velike sportske priče. Amerikanci bi, da je riječ o njihovoj selekciji, snimili film, potresan i sugestivan. Kad kažem “velike sportske priče” odmah se sjetim Ivaniševićevog Vimbldona. Takođe majstor, takođe na kraju karijere. Te godine, prije Vimbldona gubio je i na čelendžerima po Evropi. A onda je, u onom nezaboravnom finalu (sa navijanjem kao na fudbalskoj utakmici), pobijedio Raftera i učinio ono što je tri puta propustio da učini kada je bio među prvih pet igrača na svijetu. Nakon tri izgubljena finala, majstor, već ”spakovan” u sportsku istoriju, pokorio je svaku moguću logiku i – pobijedio. To je uzbudljiv momenat, moguć, kako rekoh, samo u umjetnosti i sportu – poraziti logiku. Dobaciti dalje od svakog horizonta očekivanja...

Naravno, ne treba biti naivan – ovakvi događaji uvijek su šansa i za razne forme banalizacije. Nije to samo crnogorski specifikum, toga smo se nagledali prethodnih godina i decenija, uglavnom u najbližem komšiluku gdje su se sportske pobjede pretvarale u političke akcije najširih razmjera. Balkanski svijet očito je za sport nadaren makar onoliko koliko nije nadaren za ozbiljnu i “održivu” politiku. A to zna biti paklena kombinacija. Sjećam se komentatora koji je u toku rukometne (muške) utakmice, tamo negdje, zlokobnih devedesetih, klikovao da su “osvećene devojke i nejač”. A onda je, kada su uslijedile oštre javne reakcije, tvrdio da se ta formulacija (“devojke i nejač”) odnoslila na žensku i kadetsku selekciju iste zemlje. Epska vizura uvijek radikalizuje stvari: a vi, ako pristanete na tu vizuru, prije ili kasnije ispadnete budala. Ali, biće zanimljivo pratiti i taj dio priče. Idu izbori, trebaće što više jakih emocija...

Ali, to je već priča o mentalitetu.

I dok popovi ubijaju narkomane, dok ljeto obilježavaju domaća foliranja i diletantizam, dok se od Pljevalja do Ulcinja zemlja guši u plamenu, a vlast se ponaša kao da je požar u Londonu, pa su se svi tamo sjatili, Olimpijske igre djeluju – spasonosno. Uz nenadmašnog Bolta, Felpsa i ostale istinske sportske heroje, na toj listi će biti i naše rukometašice. (Nadam se i vaterpolisti, ali, dok čita ovaj tekst čitalac će, za razliku od autora dok piše, to znati.)

Biće sigurno i ovdje pregnuća u pravcu banalne funkcionalizacije: ali, ne treba nasjesti. Ne treba dozvoliti da se desi još jedna pokvarena privatizacija. Koja će, kao dobar dio ovdašnjih privatizacija, naprosto uništiti ono što je privatizovano. Odnosno – najgori mogući scenario i za Crnu Goru i za ove sjajne djevojke bio bi baš to – da DPS “privatizuje” njihovu pobjedu, njihov moćni iskorak. One ne smiju da završe kao Solana, Kombinat aluminijuma ili Željezara. One su, ovim činom, ubjedljivo nadišle tu vrstu banalizacije. I moraju biti svjesne toga.

Sjećate se onog sjajnog detalja – kada su velikog Matu Parlova pitali da li je nacionalista, odgovorio je – Kako da budem nacionalista, ja sam bio svjetski prvak...