Turistička sezona u Crnoj Gori je kulminirala. Ekonomska kriza, kao i kriza strateškog planiranja i pristupa privrednim granama, učinila je svoje. Odavno posjeta nije bila slabija, ali i strah od toga da se priznaju činjenice. Niko više i ne osluškuje varljivu statistiku, koja je svake godine praktično ista, gdje nadležni ponavljaju da „turista ima 5% više nego lani, a stranih gostiju (izuzimajući region), ko zna možda i 20%“. Istina, ove godine su malo smanjili doživljaj, valjda su zaboravili da broje, ili ih je prosto sramota da iznose neistine, mada ima i toga. Prvi put ne čujemo pretjerano optimistične proglase i ovo je definitvno uvod u realni svijet. Svijet koji nije napumpani balon, gdje se Crna Gora i njen turistički proizvod ne predstavlju kao mjesto gdje svako za života mora izvršiti svoje turističko hodočašće, već država koja mora da se takmiči sa sve agresivnijom i organizovanijom konkurencijom.
Sezone ne mogu uvijek da budu dobre i posjećene, to je fakat. Prirodno je i sasvim logično da neke godine donesu veći, a neke manji finansijski efekat, a slično je i sa posjetom. To je naprosto tako u svakom biznisu, jer kriva na grafikonu i postoji da bi objašnjavala trendove rasta i trendove pada. Stoga nije uopšte sporno: stegnućemo kaiš i preživjeti još jednu dugu zimu. Mi smo makar navikli na preživljavanje.
Međutim, sporno je i iritantno kako se ne govori o faktorima koji su uslovili ovakvo stanje, kako niko ni ne pomišlja da preuzme bilo kakvu odgovornost i kako niko ne želi da prizna sopstvene greške u ekonomskoj politici. Nijesam ekspert za turizam, ali je svakom čovjeku koji živi na primorju jasno da nije problem u slaboj sezoni koja je izazvana krizom u cijeloj regiji, jer će ona proći za godinu-dvije, već se dosta toga može podvesti pod ljudski faktor. Otvorena pitanja koja se godinama nameću su: kako mi vodimo turizam, kako se odnosimo prema prostoru, resursima i infrastrukturi, itd? Odgovor znači da nam, politički rečeno, nedostaje vizija. Nedosljednost u konceptu odveo nas je od priče o elitnom turizmu, do priče o masovnom.
Turističko čudo zvano Crna Gora postalo je fast food destinacija, gdje se, izuzimajući izuzetke, spava za 5-10 eura, a ruča i večera za 1,5-3,5 eura. Da ne govorimo o sivoj zoni koja prati ovu privrednu granu, o namještanju poslova i izdavanju privremenih objekata, što je naročito primjetno ove sezone, iz prostog razloga jer su izbori u ranu jesen. Vikend stanovi i ogroman broj ležaja u privatnom smještaju ravan broju stanovnika Crne Gore, kao i nekontrolisana gradnja i devastacija obale, dovele su u pitanje i svaku narednu sezonu. Strateški investitori Vlade, su ovdje više rušili, nego što su gradili, ako izuzmemo neke projekte koji su pozitivan primjer. Tajkunizacija je deklasirala turizam, privredu i održivi razvoj, a sporo ulaganje u infrastrukturu će nas, ako nešto ne promijenimo, svake godine činiti sve nekonkurentnijom destinacijom u odnosu na regiju. U Ulcinju će, na primjer most na Port Mileni, koji je najveća kapitalna investicija u zemlji, biti otvoren pred izbore. Valjda da gosti zimi ne čekaju u kolonama kada budu išli na skijanje po Velikoj plaži!?
Jedino u čemu leži spas su prirodne ljepote, dužina obale i prekrasne planine, koje i pored nesavjesnog postupanja bivaju dovoljne da donekle prehrane određeni broj stanovnika. Kakve će finansijske efekte imati ova sezona to ćemo tek da vidimo, ali za izbore nema brige. Već je uzet kredit od 100 miliona eura koji će kupiti socijalni mir makar do njihovog završetka u novembru, a onda, kom obojci - kom opanci. I tako u krug, do naredne sezone i nekih narednih izbora, opet i iznova stara priča. Zato građani moraju biti aktivniji u iznalaženju rješenja, jer vremena za trošenje jednostavno više nema.
Tačno je da se mora krenuti naprijed i da se sve loše mora ostaviti za sobom, ali to ne podrazumijeva da niko ne treba preuzeti odgovornost za učinjeno, ako pak ne želimo da turizam kao sada svedemo na pica parče. Nama su potrebni novi koncepti i nove vizije, ali, prije svega toga, potrebna nam je politička volja za promjenama. Nadajmo se da nam neće trebati još mnogo da to shvatimo, jer istina je da svi sve znamo, samo što ćutimo i čekamo da neko riješi naše probleme. Nema više vremena ljudi! Svaka privredna grana mora doživjeti svoju reformu, svoj preobražaj i evoluciju u nešto funkcionalnije, bolje i ljepše. Ukoliko ne krenemo odmah u tako nešto, svaka godina će biti sve skuplja i teža, a zaduženost sve veća i učestalija. Ova sezona je to praktično dokazala i poslala jasan signal upozorenja. Zrelo je da se nešto promjeni, u to više nema nikakve dileme, jer je samo 5% neistina i opravdanja više nego lani! A istina je takođe i ono što je Lenjin rekao: „Značaj svih kriza je u tome da skriveno učine vidljivim“!
Bonus video:
