Utreht – Glorija Tejlor, Kanađanka, ima amiotrofičnu lateralnu sklerozu takođe poznatu kao Lu Gerigova bolest. Tokom perioda od nekoliko godina, njeni mišiće će slabiti dok više ne bude mogla da hoda, koristi ruke, žvaće, guta, govori i na kraju diše. Onda će umrijeti. Tejlorova ne želi da prolazi kroz sve to. Ona želi da sama izabere trenutak kada će umrijeti.
Samoubistvo nije zločin u Kanadi, stoga kako je to kazala Tejlorova: “Jednostavno ne mogu da razumijem zašto po zakonu ljudi koji su tjelesno sposobni i koji su smrtno bolesni mogu da se ubiju kada im je svega dosta, jer sami mogu da drže pištolj, a zbog toga što moja bolest utiče na moju sposobnost da se krećem i kontrolišem tijelo, meni nije dozvoljena saosjećajna pomoć kako bih učinila isto to ali koristeći smrtnosni medikament.”
Tejlorova smatra da joj zakon nudi okrutan izbor: ili da okonča svoj život u trenutku kada još uvijek uživa u njemu, ali kada je u stanju da izvrši samoubistvo, ili da se odrekne prava da drugi okončaju njen život kada ona to odluči. Pošla je na sud tvrdeći da su odredbe Krivičnog zakona koje je sprječavaju da dobije pomoć kako bi umrla u suprotnosti sa kanadskom Poveljom prava i sloboda, koja Kanađanima pruža pravo na život, slobodu, ličnu bezbjednost i jednakost.
Sudsko saslušanje je bilo izuzetno zbog temeljnosti sa kojom je sudija Lin Smit proučavala etička pitanja sa kojima se suočavala. Ona je dobila ekspertska mišljenja od vodećih ličnosti sa obje strane o ovoj temi, ne samo Kanađana već takođe i vlasti u Australiji, Belgiji, Holandiji, Novom Zelandu, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Ekspertiza je uključivala opštu medicinu, palijativnu njegu, neurologiju, studije o hendikepima, gerontologiju, psihijatriju, psihologiju, zakon, folozofiju i bioetiku.
Mnogi od ovih eksperata su unakrsno ispitivani na sudu. Pored prava Tejlorove na smrt, pod lupom su se našle i decenije debate o pomoći u umiranju.
Prošlog mjeseca Smitova je donijela presudu. Slučaj „Karter protiv Kanade“, može služiti kao udžbenik o činjenicama, zakonu, etici eutanazije.
Na primjer, bilo je dosta debate o razlikama između prihvaćene praksi isključivanja aparata za održavanje u životu ili nekog drugog tretmana, znajući da će pacijent vjerovatno umrijeti bez toga, i sporne prakse o aktivnoj pomoći pacijentu da umre. U presudi Smitove navodi se da nema jasne linije koja bi napravila etičku razliku i da je mišljenje da nema takve etičke razlike „ubjedljiv“. Ona razmatra i prihvata argument koji je iznio Vejn Samer, priznati kanadski filozof: ukoliko su okolnosti za pacijenta takve da bi samoubistvo bilo etički prihvatljivo ukoliko bi to pacijent mogao sam da uradi, onda je takođe etički prihvatljivo da ljekar to omogući pacijentu.
Smitova je takođe morala da procijeni da li postoje okolnosti u javnoj politici koje ne idu u prilog tome da se legalizuje pomoć ljekara pacijentima da umru. Njena odluka se uglavnom fokusira na rizik da ranjive osobe – na primjer stariji ljudi ili oni sa hendikepom – budu pod pritiskom da prihvate pomoć da umru kada je zapravo ne žele.
Postoje suprotstavljeni stavovi o tome da li je legalizacija eutanazije u Holandiji, i pomoć ljekara pri umiranju u Oregonu, dovela do povećanja broja slučajeva u kojima su ranjive osobe ubijene ili im je pomognuto da umru bez njihovog potpunog pristanka zasnovanog na pravim infromacijama. Dugi niz godina Herbert Hendin, psihijatar i ekspert za samoubstva tvrdio je da ovi zakoni ne uspijevaju da zaštite ranjive. On je na suđenju iznio i dokaze.
Isto je sa druge strane učinio i Hans Van Delden, holandski patronažni ljekar i bioetičar, koji je proteklih 20 godina učestvovao u svim većim empirijskim studijama o odlukama za okončanje života u njegovoj zemlji. Pegi Batin, jedna od najrenomiranijih američkih bioetičarki koja radi na asistiranom samoubistvu i eutanaziji, takođe je svjedočila.
U ovoj raspravi Smitova je čvrsto stala na stranu Van Deldena i Batinove navodeći da „empirijski dokazi prikupljeni u dvije jurisdikcije ne podržavaju hipotezu da asistiranje ljekara u samoubistvu predstavlja određeni rizik za socijalno ranjivo stanovništvo“. Umjesto toga ona navodi „dokazi podržavaju poziciju doktora Van Deldena da je moguće da država dizajnira sistem koji u isto vrijeme omogućava pojedincima da dobiju pomoć u samoubistvu i da socijalno štiti ranjive pojedince i grupe“. (Najskoriji holandski izvještaj koji je izdat nakon što je Smitova donijela presudu, potvrđuje da nije bilo dramatičnog porasta slučajeva eutanazije u Holandiji).
Smitova je zatim donijela odluku, nakon što je temeljno razmotrila zakon, da odredbe Krivičnog zakona koje sprečavaju ljekare da pomognu da pacijent umre krše prava nesposobnih ljudi ne samo na jednakost, već takođe na život, slobodu i bezbjednost. Stoga ona je otvorila vrata za ljekarsku pomoć za izvršavanje samoubistva za svaku neizlječivo bolesnu svjesnu odraslu osobu, pod uslovima koji se ne razlikuju toliko od onih koji se primjenjuju u drugim jurisdikcijama gdje je zakonito da ljekari pomognu u samoubistvu.
Sasvim je sigurno da će na ovu odluku biti žalbi, a konačni ishod će najvjerovatnije zavisiti od načina na koji će sudija za žalbe protumačiti kanadski zakon. Međutim, presuda koju je donijela Smitova o etici asistiranog samoubistva – i o činjenicama koje se tiču jurisdikcija poput Holandije i Oregona gdje je ona zakonita – vjerovatno će ostati još dugo vremena.
Bonus video:
