Vatra

Ne postoji valjda pojam koji ujedinjuje više različitih impulsa i značenja nego što je to slučaj sa vatrom. Od onih najgorih do najuzvišenijih. Od zgarišta, uništenja, pakla do strasti i posvećenosti. Vatrena stihija uništava sve pred sobom, ali vatreni govornik je onaj koji slušaoce “zapali”, i ubijedi ih u ono što govori. Kad ste bolesni pohodi vas vatra – kao i kad ste zaljubljeni. Samo što u prvom slučaju govorimo o temperaturi, a u drugom o strasti i želji. Vatra je sveobuhvatna, reklo bi se – pokriva sve, od mučenja do uživanja.

Da u stvarnosti ima vatre koliko je ima u poeziji, odavno bi sve bilo zgarište. Da je u svijetu ima koliko u jeziku ne bi bilo ničega drugog...

Na takvu vrstu temeljnog prisustva vatre u svijesti ljudi upućuje i jedna lingvistička vertikala. Naprosto, između sanskritske riječi za vatru - agni, latinske ignis i slovenske oganj, postoji jedna vrsta sličnosti, saglasja koju nisu sakrili ni milenijumi različitog i razgranatog jezičkog razvitka.

Simbolički gledano – priča o vatri je priča o civilizaciji. Sunce je velika vatra, a sve su civilizacije, na ovaj ili onaj način, počele ogledajući se u zvijezdi koja daje život. Jednako i smrt, ako se previše približite (Dedal i Ikar). U grčkoj mitologiji sve počinje borbom za vatru. Prometej postaje jedan od najznačajnijih heroja, onaj koji je pomogao ljudima da izađu iz tame u kojoj su ih držali bogovi. (Nisu Stari Grci bili naivni – moć uvijek želi da ostale drži u tami.) Prometej, učeći ljude kako da zapale vatru, podario im je moć kontrolisanja vatre. Ključnu spoznaju, drugim riječima. Uostalom, vatra je jedini od praelemenata koji ljudi mogu da stvore. Zato je Prometej stradao, a ljudi naučili da im bogovi nikada ništa neće pokloniti – od njih se, kao i od svake Moći, mora otimati. Spoznaja jednako kao i vatra.

Zato je Heraklit, filozof promjene, vidio vatru kao praelemenat – i tu mu je savremena kosmologija uglavnom dala za pravo. Vatra zvijezda je stvorila sve što jest. “Ovaj svijet, isti za sve, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio, jest i biće vječna vatra koja se s mjerom pali i s mjerom gasi”, kazao je ovaj genijalni mislilac, a ovome bi se i danas malo što imalo prigovoriti.

No, kad vam požar dođe na nekoliko metara od kuće, zasigurno vas manje zanimaju simbolička, a kudikamo više realna značenja riječi i stvari. Ipak, moram reći da je fascinantna moć zaboravljanja onih koji upravljaju Crnom Gorom. Uostalom, što je smisao bilo koje vlade? Vlast je nastala da bi ljudima olakšala život, a ne da ih uči kako da misle ili što da govore. Mislite da su Crnogorci toga svjesni? Svake godine ovdašnja vlast se začudi jednako kad dođu poplave, kad padne snijeg ili kad krenu požari... Ne samo da su uvijek iznova zapanjeni, već izgledaju kao da se zaista ne sjećaju prošloga ljeta. Tako da svake godine, u ljeto, kada počne da gori, oni djeluju i govore kao da je riječ o nekom neočekivanom incidentu, nečemu što se desi, eto, jednom u trideset ili pedeset godina. Prodali su vatrogasne helikoptere? Pa, jasno, što će to nama. Možda vjeruju da vatra neće smjeti protiv koalicije za spas države. Ili su sigurni da vatra ne smije udariti na gradonačelnika – možda se ona boji šamara? Ili pištolja?

Kad pogledam ovu vlast, izgleda kao da je u njoj sve više nerona – pa kako da ne bude požara. Zanimljivi su i mentalitetski momenti – direktor nacionalne aviokompanije u TV izvještaju saopštava da “smo ja i jedan komšija prvi ulećeli da gasimo”. Za slučaj da dođe do medalja, eto, da se zna.

Opet, ljetnji požari uvijek otvore i jednu vrstu javne paranoje. Da li je neko podmetnuo požar? Neprijatelj nikad ne miruje? Neko pravi diverziju zbog turističke sezone? A kao i svi narodi svikli na nedemokratske režime, taj sport svi vole – potraga za neprijateljem. Koji je tu, među nama. I smeta mu naša sveopšta sreća.

Iako, nakon perioda vreline koji traju po nekoliko nedjelja, vjerovatno požar može izbiti i bez kakvog bolesnika koji ide okolo i pali. Ali, priča o “unutrašnjem neprijatelju” je uvijek neka vrsta alibija za sve.

Vatra – metafora za strast i metonimija za šibicu... Na ulici, kad hoćete da zapalite cigaretu, pitate – Imate li vatre? Kad smo već kod cigareta – odavno imamo Cezara, samo nam je još nedostajala Kleopatra. Sada je i ona tu. A kad izgori, saznaćemo da li zaista tamo gdje ima (duvanskog) dima ima i – vatre...