Izvještaji koji se predaju ASK-u oko aktivnosti izborne kampanje su rudimentarnost. Skockani su kao tipološka policijsko-isljednička papirologija sa tabelama, bez suštinskog dokazivanja transparentnosti. Svrha im je da se nešto stavi na papir, a da se omoguće raznovrsna tumačenja svega i svačega.
Otrežnjenje da se odgovorno iskaže stav iz uvoda proizilazi iz sljedećeg: zakonski je obavezno da se izvještava o prilozima pravnih i fizičkih lica. ASK aplikacija traži podatke koji su lični podaci (JMBG, adresa prebivališta, broj lične karte). Kolektovati bez saglasnosti takve podatke nije legalno, niti legitimno.
U izbornom timu odgovorno me podržavaju da se ne krši zakon (ukupnost zakona a ne ružna, intenciona parcijalnost jednog). Ko čita uvezane zakonske norme? Budale, rekao bi Kesić.
Šta to znači u praksi?
Popunjavanje ličnih podataka bez saglasnosti je “bomba”, koja u nekontrolisanoj primjeni predstavlja uzurpiranje ljudskih prava. Saznanje da svako može “kolektovati” lične podatke trebalo bi da sledi krv u žilama.
Stoga, u zemlji, u kojoj je kršenje zakona norma, suština ostaje nedokučiva. Politički subjekti koriste birački spisak kao izvor da se popunjavaju lični podaci za ASK izvještavanje. To je klanac sistemskih izvještajnih ruženja ukupnosti zakona, odobrenih od poslanika, NVO-a i struci neposvećenih pravnika. Čak i poslije skandala o upitnom namicanju osam hiljada potpisa pojedinih kandidata sa početka ove izborne kampanje za predsjednika CG, niko nije pogledao kako/zašto se birački spisak koristi.
Uvezivanje zakonskih normi okončavamo u dobijanju mišljenja Agencije za zaštitu ličnih podataka - u suprotnosti sa zakonom je ukoliko se birački spisak koristi da se popunjavaju izvještajne aplikacije. Zato činjenično spoznajem da je krajnji domet svega što se u sferi izvještavanja oko izbornih kampanja zove “transparentnost finansiranja i troškovanja” objedinjen u farsi - nešto se radi kako bi se dobila EK famozna, jedva prolazna dv(tr?)ojka. Upućujuća napomena: EK, ta na Balkanu degutantno-razvojno štetočinska institucija, uvodi GDPR (uredbu o zaštiti ličnih podataka), kao obavezujuću regulatornu budućnost za europske građane i potrošače, dokument koji određuje da su pomenute prakse fekalisanja ličnim podacima visoko zabranjene i značajno kažnjive.
Predstavljeno administrativno, činovničko i strateško bašbriganje je dugoročni problem našeg sistema. Kad to uvidite iz prve ruke, svako sljedeće intencionisanje na štetu zakona iz nedavne predsjedničke kampanje je logička trešnjica na trulu tortu naše tobožnje demokratije.
Duži uvod je bio potreban da se krene u priču o iskustvu uz Mladena Bojanića, predsjedničkog kandidata.
Lična nota na početku: namjeravala sam da glasam u skladu sa principom rodne solidarnosti. Nakon suočenja sa travestijom šoka prilikom cetinjskog izgovaranja Slavkove/Vukmanovićeve rečenice “Postojaće Crna Gora…” (kao i govora izborne noći), naučila sam da afirmativna akcija nije pravedna i moralna, niti intelektualna u odgovornom naporu da se podrži žena.
Pružena je šansa svakom slobodnom, mislećem i jakom čovjeku (ženi i muškarcu) da odluče samostalno. Taj kulturološki šok je uzdigao 112 hiljada ljudi do biračke i političke izvrsnosti.
Odgovorno znam da je konačni rezultat bio strogo Mladenov rezultat. Mlađi politički lideri sa javne scene, u petak nakon nedjelje izbora, a kada su istrčali u javnost sa neodbranjivim javnim tužakanjima, dali su mi dokaze da sam svoj stav odredila sa manje ličnog od interno-imputiranog u timu. To je osnova dubokog ljudskog ponosa da sam naučila da je u Crnoj Gori 112 hiljada slobodnih ljudi, onih koji se bore za sebe i svoje porodice, i ne trče pod skute bilo čega. Hvala. To je rezultat “mlake“, “ležerne“, “slabašne“ kampanje.
Ovo su citati novinara i mladog sociologa iz inostranstva, koje sam do ovog iskustva sa dubokim povjerenjem čitateljski cijenila. Naučila sam da su novinar i sociolog u ovom izbornom namahu odlučili da zastupaju tako što osuđuju, tamo gdje je Mladen nudio intelektualnu pristojnost zbog timskog uvezivanja. Postalo mi je jasno da smo u većini, posebno manjine inteligentnih ljudi, izgubili genetsku naklonjenost prema jednostavnosti i nepreseravanju. Poštujem da se bude drzak, posebno ako je to legitimni mehanizam rada. Ali, doticanje utilitarnosti cinizma u bilo kojoj mjeri ne odobravam, pošto je tamo mjesto političarima; europskim, američkim i našim, podjednako.
I, nažalost, ono od ranije su citati “spisatelja govora” (istraživača javnog mnjenja), a kojeg su novinari mirno zvali za stav za dnevnik, iako su znali, posebno urednice, da daje klasično-knjiški “bias”, kao i da je bio očigledno “lice” njihove zauzete neobjektivnosti tokom kampanje.
Naučila sam, takođe, da je raniji novinar zalutao u biznis i da je dalek od ozbiljnog poslovnog napora i saradnje. Iako odavno imam visoko kritičan stav prema pečurkama od PR agencija, naučila sam da je u izbornim kampanjama sličan poslovni aranžman potreban kandidatu, i zato ne smije biti gledanja kroz prste i/ili grešaka.
Tokom tri sedmice žrvnja, koji se sastajao od premnogo obaveza i konstruktivnog druženja sa sjajnim mladim ljudima, koji su zbog Mladena zatomili političke boje i bili punim kapacitetima uz Mladena i sebe same, naučila sam mnogo. Najviše sam zahvalna paru mladih ljudi koji su internetsku kampanju sproveli bravurozno, ne dajući prostor pljuvačima da dotaknu jasnost poruka i iskrenih poziva da se, slobodno i bez pritiska, izađe na izbore. Odnosno, najviše sam naučila od “atomskog mrava” - divne djevojke, koja je svojim radom bila desna ruka Mladenu, onako potpuno posvećeno, a uvijek strogo profesionalno.
Obnovila sam iskustva iz rada sa ljudima koje ne poznajete, ali koji svi odgovorno rade za Mladena. Nema šićardžijskog podjebavanja, nema poskočice “nije moj posao“, nema gledanja kroz euro kako bi se izbjegla odgovornost, s ciljem da se ne odradi posao. Mladen je uspio; okupio je mlade ljude uz par iskusnih, i radio punom parom da pokaže da su pristojnost i civilizovanost još uvijek temelji ozbiljne, politički samosvjesne zajednice.
Kad smo nailazili da Mladenove građanske stavove objektivno ne prezentuju javnosti, osim na 12. strani, a kako bi se realizovale agende koje nisu planovi kičmene Crne Gore, nismo tada željeli da javno ističemo kako je bilo zanimljivo identifikovati da su tri udarna print medija u zemlji bila udruženo protiv Mladena. I, jedna televizija, koja je bila najveći medijski dobavljač kampanje. Žvake o biznis profilima u režimu glorije su po pravilu jedna bljutava pričica, čak i u organizaciji žena.
Naučila sam da je svejedno da je jedan od print medija bio ekstremno negativan, kad su ostali bili tunjavo nega(pozi?)tivni, u jalovom naporu da odglume tobožnju neutralnost, koja je bila slijepo naklonjena prema glavnom kandidatu izbora. Mladen je to nazvao “koliko para toliko ljubavi”. Nisam bila saglasna sa tim stavom. Bilo je očigledno da ga nisu podržali, pošto im odgovara njihov “known villain”. To je komfort zona, lagodna za dopljuvavanje, a koja se teško mijenja kada se upadne u rutinu odsutnosti pune odgovornosti prema javnosti zemlje.
Ako je tako, na onom orlovskom, krševitom cetinjskom guvnu bili su svi oni kojima žagijanski jeste mjesto u kulturološkom samoponiženju profesionalne beskičmenosti. Ali, da li se to (uz duboko poštovanje izuzetaka) može kritikovati? Sve mi objedinjeno liči na nedavno Teofilovo, a kada se bavi internetskom kanalizacijom, (Vreme 19/04/2018): “Jašta, balegari vazda znaju kako svesti stvari na njihovu nadmorsku visinu.“, iako ni sam nije uspio beogradskoj čaršiji da, kroz etiketu “leitkultur” (Vreme, 26/04/2018), opravda rezultate CG predsjedničkih izbora. A kad je tako, onda nas globalni trend post-istine javno-voljno lokalno udaljava od najboljeg u nama, a tako ne može dalje.
U zaključku, opet na početak - stekla sam nezamjenjivo iskustvo da je ASK, u jednom diskretnom, britkom načelniku i jakim profesionalcima iz računskog centra, za klasu bolji od rukovodeće nepotističke reputacije. Međutim, iako legitimno koristi metode javnog žigosanja, borba protiv korupcije nije borba policijskog optuživanja.
Bilo je spoznajuće da niko ne zna šta je sistem, šta je razvoj i šta su pomaci na bolje. Zato, borba protiv korupcije ima svoju fazu policijskog, kad se krene prema pravosudnim organima. A, do tada bi morala da jača građansku i ekonomsku vjeru u sistemske postavke. To nije slučaj u Crnoj Gori.
Borba za transparetnost političkog finansiranja i troškovnog izvještavanja ne može biti borba za papirološko silovanje normi, a kojem je jedini cilj da se uvriježena korupcija menadžerski smanji na papiru, zahtijevanjem kula od karata u izvještajima i fizikalisanju oko kopiranja obimne dokumentacije, koji u sumi papira bez kraja, ne znače ništa i ne služe ničemu, čak ni EK štrikovima. Zato trebaju sve da urade da ne okončaju u smrduljavoj sramoti neke nove “afere snimak”.
Ovaj put, u zaudarajući vonj faktički dokazive neprofesionalnosti raspršili su se DIK i Ustavni sud Crne Gore, dobrovoljno ružeći i kršeći Ustav i ostala “nevažna” pravničko-sistemska štiva, taman po pravilima EK (ne)vladavine prava. Njihove sintaksičke (de)konstrukcije, u pokušaju da sakriju nevoljnost rada u skladu sa zakonima, mjera su njihove strateške neintelektualnosti i faktičke pretplaćenosti. Taj njihov institucionalni smrad samoobrukanosti, do institucionalne i sistemske samoponištenosti, činjenično argumentuje da ovo sistemsko stanje nikako nije dobro crnogorskom socijalnom, kulturološkom i ekonomskom održivom razvoju.
Strah od neuniformnog životnog stava je najveći neprijatelj crnogorskih odgovornih životnih egzistencija. Zato, kako dalje? I nakon ovih izbora za predsjednika CG, to ostaje ključno građansko pitanje za promisliti i riješiti zbog mladih generacija, jer od njih samih sam naučila da su radno i životno posvećeni pristojnosti i civilizovanosti, što je, objektivno, pametni resurs za budući napredak zemlje.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarčka
Bonus video:
