Turistička sezona u koju aktuelna crnogorska vlast polaže nadu kao u jednu od slamki spasa – pokazuje sve svoje slabosti ovih dana. I to upravo sada kada je na redu njen, što bi rekli turistički radnici – špic. Kolona automobila, istine radi, ima. Itekako. Ali ne zato što je pola Evrope pohrlilo da vidi kako je divno more u budućoj članici EU, već zato što su nam ceste loše, zastarjele i zakrčene. No, pred izbore i za to ima lijeka. Kao što smo već i navikli.
Otvaraju se nezavršeni bulevari, bez rasvjete i saobraćajne signalizacije, a uskoro će još jedno otvaranje autoputa. Ipak treba sačekati kampanju pa da se vrpca još jednom, sa osmjesima zvaničnika, presječe pred kamerama. No, to ljekovito otvaranje pred izbore nezavršenog svega i svačega strancima koji dolaze je smiješno. Ovdašnjem narodu izgleda nekako vjerodostojnije. Kao u bajci „Car je go“. Iako svi vide da je bulevar neosvijetljen i prava prijetnja za turiste, mještane, vozače, pješake… klikću radosno njegovom postojanju. Čudno. Ali, na žalost, istinito.
Ispod nezavršenog bulevara, na plaži, na kojoj ste ležaljku papreno platili, niste za to dobili račun kao potvrdu da će vam se dio novca vratiti popravkom škole u koje vam ide dijete, ili postavljenjem svijetla baš na taj bulevar koji sada čami u mraku. Dobili ste nervozno iščupani papirić iz bloka, rukom ispisan, od preplanulog sina gubitnika tranzicije sa plavim kačketom na kojem je izvezeno ime nekog češkog piva – uspomena od zaboravnog turiste koji je tu bio prošlog ljeta. Dobili ste plažu kojom krstare prodavci kuvanog kukuruza i američkih krofnica. Dobili ste mjesto uz vodu, nedaleko od kojeg je uskiptjela voda, jer je baš tu rupa na kanalizacionom odvodu koji je napravljen još prije pola vijeka, a o popravci se samo sanja.
I baš kad vam je svega dosta, i kada odlučite da se malo odmorite od „odmora“ na plaži, uz neki sok na terasi obližnjeg kafića, shvatate da ni tamo ne daju fiskalni račun, da ne služe vodu ni jednog crnogorskog proizvođača već samo uvoznu, da u ponudi ima malo svježe, a puno uvozne smrznute ribe, da, dok pada sumrak, šetalište se puni go-go igračicama. Bježite jer ne želite da vaša djeca gledaju taj prizor. Pitate se šta bi sa savremenom bajkom crnogorske tranzicije o Crnoj Gori kao elitnoj turističkoj destinaciji koju smo svi slušali godinama. Dok napuštate ulice prenapučene šarenim plastičnim stvarčicama na naduvavanje shvatate da su vam kola parkirana na okolčenoj prašnjavoj livadi gdje, takođe, niste dobili fiskalni račun. I dok trpate stvari u gepek, čujete turistu iz inostranstva koji zadižući naočari za sunce na čelo s nevjericom i zaprepašćeno gleda u displej svog telefona. Pruža ga i ženi, da i ona provjeri je li on zaista dobro protumačio, gest „dobrodošlice“ - zaključujući da je i njima Vlada domaćina, Vlada elitne turističke destinacije, Vlada koja obećava, skinula sa telefonskog računa novac jer i stranci treba da plate namet na kijamet.
A kijameta po Crnoj Gori dosta. Ne fali. Raznovrsnih.
Posljednji koji nas je zadesio je, još jednom, na vrlo konkretnom primjeru pokazao kako sistem (ne)funkcioniše. Požari od sjevera do juga naše zemlje ponovo su doveli do pitanja kako to da ne umijemo osmisliti ili, makar, od nekoga prepisati plan po kojem će se reagovati u vanrednim situacijama, kao što je ova. Vatra koja bukti Crnom Gorom plastično nam je pokazala koliki je ceh postavljanja pogrešnih ljudi na važna mjesta, koliki je ceh njihovih loših odluka, koliko je neznavenosti i neorganizovanosti...
Samo možemo da nagađamo jeste koliko se ko ugradio u poslove i trgovine koji su rađeni pod krinkom osavremenjivanja protivpožarnog sistema u Crnoj Gori koji savremena dostignuća ni vidio nije. Sada požar, prije nekoliko mjeseci sniježni smetovi, prije toga poplave... Nikad spremni, nikad naredni. I tako već dvije decenije.
Ovi naši kijamet-đetići i sami podmeću „požare“. Najrazličitije. Ekonomske, političke, privatizacione... Bukti na sve strane. Iza njih ostaje – spržena zemlja. Golet na koju je svakoga dana sve teže i teže nešto plemenito „zasaditi“. Od dobre ideje, sve do dobrog i poštenog posla. Tlo je, prosto, naviklo na sjeme iz kojeg se rađaju samo obilni plodovi za odabrane. I predizborne mrvice za raju.
Da ne zaboravimo i najnoviji hit - gasovod. Već kada autoput sedmi put otvaramo, aerodrom u Beranama jedno pet puta, da imamo i prvo otvaranje nečega pred ove izbore. Ni manje ni više nego gasovod. Samo još kad bi cijevi vidjeli prije otvaranja...
Nakon svih sumnjivih transakcija, privatizacija, neoliberalnih poslova i poslića, državnih ustanova prepunih rođaka, kumova i plemenika koji vozikaju naokolo službene automobile (nije problem ni familiju na plažu da vode u njima) - teško je izaći iz ovog tamnog vilajeta gdje su niske strasti korupcije i nepotizma društveno prihvaćene kategorije.
No, nebo se nad Crnom Gorom razvedrava baš onoliko koliko mi to želimo. Ne smijemo čekati neke nove vjetrove koji će nam odnekud doći. Moramo sami da uzmemo stvar u svoje ruke i razgrnemo tamu u koju smo zavijeni.
Jer "nebo iznad Crne Gore će se razvedriti a Crna Gora biće pozitivna". (Branko Micev, Osnivački kongres Pozitivne Crne Gore, 26. maj 2012.)
Bonus video:
