Britvulin

Tamo, negdje na samom početku Lukšićevog premijerskog mandata napisao sam da, budući da ga je javnost znala i kao pjesnika, te da su ključni trenuci njegovog političkog uspona bili praćeni i novim izdanjima njegove poezije – ono, ne baš u milionskim tiražima kao poezija Mao Ce Tunga, ali za tzv. naše prilike pristojnim, što će reći da su postojali čitaoci koje je zanimala njegova umjetnost stihova – napisao sam, tada, da Lukšić svakako nije novi Njegoš, ali da to i nije najvažnije pitanje njegove političke egzistencije. Čovjek se ipak u poeziji ponaša više kao uporni hobista nego li pjesnik.

Najvažnije pitanje za Lukšića bilo je, dakle, ne da li je novi Njegoš (premda vjerovatno ima Crnogoraca spremnih i u to da povjeruju), već – da li je novi Milo. U smislu – praktikovanja primitivnih i osionih modela vladanja, odbijanja da se odvaži na istinske reforme, bolne i neophodne rezove, bliskost sa živopisnim internacionalnim sumnjivcima, i čitav taj spektar stvari koje su, uprkos svemu, Lukšićevog prethodnika degradirale sa nivoa mogućeg značajnog državničkog formata na koloritnog operetskog postmodernog diktatora sa ruba Evrope.

Ovih dana stigla je i konačna potvrda, odnosno odgovor na to pitanje, koje sam, moram priznati više postavio kao retoričko pitanje, naivno vjerujući da je odgovor lako razabrati. Kao, čovjek sluša bolju muziku, zna engleski, autentičan je u svom urbanitetu i modernosti, ali, avaj...

Lukšić daje odgovor, nedvosmislen, kada, sad već u maniru depeesovskog smiješnog trijumfalizma, a sve dijeleći sa cijenjenom javnošću svoja razmišljanja povodom dobijanja datuma za pregovore sa EU, bez problema izgovori da sve to, sigurno, nije po volji dijela medija i NVO sektora. Eto, da usred opštenarodnog slavlja, napomene, da se slučajno ne zaboravi da mi imamo tu i neke izdajnike, i ne treba ih zaboraviti, čak ni dok se slavi velika pobjeda DPS-a.

No da vidimo – da li je iko u crnogorskoj javnosti priželjkivao nedobijanje datuma? Da li je bilo čija reakcija na dobijanje datuma pokazala neku vrstu razočarenja? Ne, naravno. Imali smo, tim povodom, rijedak i ljekovit konsenzus na crnogorskoj javnoj sceni. Uostalom, na duge staze, taj momenat jedino u DPS-u može izazvati nelagodu. Pa zašto onda premijer-pjesnik priča ove stvari. Je li to ta „pjesnička sloboda“? Ako premijer u stihovima izmišlja, zašto to radi? Da li ga nosi neki umjetnički ili kakav drugi impuls? Znate, ti pjesnici baš znaju biti nezgodni.

Što bi, dakle, pjesniku da zvuči kao – Britva. Kad već nije novi Njegoš, da bar pokaže da je – novi Milo.

Da može i on kao onaj pravi. Da je konačno i Britva dobio istinskog nasljednika – Britvulina. Da, to je pravi nadimak za Lukšića. Britvulin, u prevodu – mala britva. Kao u brazilskom fudbalu: kad vidite kako golove daje izvjesni mladić po imenu Romarinjo vi znate da je riječ o sinu onoga Romarija. Tako i za Britvulina odmah znate čiji je.

A sjećam se, poodavno, tada mladi Lukšić, predstavnik „novog duha“ u DPS-u, na nekom kongresu ili sličnom partijskom derneku, javno se založio da se razmisli i o legalizaciji lakih droga. Bio je to prvi takav prijedlog iz vladajuće partije. Pomislio sam – svaka čast ovome momku. Iako nisam znao na čemu je. Počeo je, dakle, kao odvažni prevratnik i vizionar. A vidi gdje je završio. Ali, sad se bar zna na čemu je... Na premijerskom mjestu. Britvulin umjesto britve. (Stara definicija britvulina: britva koja zna engleski i umije da upali kompjuter.)

Ali, zbilja, što bi čovjeku? Koja ga je muka natjerala da u trenutku „svoje velike političke pobjede“ podsjeti na neke, koje to, navodno ne raduje. Da li samo pokušava da imitira odrasle, ili želi da pošalje poruku (Kome? Zašto?) da je zaista odrastao.

A bilo da si Britva ili Britvulin, tvoja verzija hamletovske dileme morala bi da glasi – Sjeći ili ne sjeći, pitanje je sad. Ali, ovdje je očito riječ o britvulinu koji naprosto nije u stanju ništa presjeći...