30.06.2012. 07:41h
Ažurirano: 30.06.2012. 07:41h
Dobijanjem zelenog svijetla za otvaranje pristupnih pregovora sa EU Crna Gora je “preuzela štafetu proširenja od Hrvatske i ovo je trenutak za istoriju”, izjavio je Jelko Kacin, potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama Jugoistočne Evrope i dodao da je Crna Gora ovom odlukom postala “svetionik Zapadnog Balkana”.
Ovu pohvalnu izjavu Kacina, vrijedi staviti u kontekst njegove druge, ranije izjave da “od zemlje Crne Gore treba stvoriti državu Crnu Goru.”
POČETAK PUTA
Više puta ponovljena teza da je obnova državnosti bila samo „početak puta ka uspostavi države vladavine prava“, u kojoj institucije sistema jesu temelj države i njene stabilnosti, postaje vremenom samo utemeljenija. Imati državu znači imati politički okvir koji omogućava upravljanje vlastitom sudbinom, što međutim nije dovoljno jer treba izgraditi pravnu državu sa nezavisnim, a ne fasadnim institucijama i regulatornim tijelima. Crna Gora mora da dokaže da je “više pravna država nego što izgleda”, primjetio je Kacin i sugerisao da se “ljudima koji ne zaslužuju da nastupaju u ime institucija nađe druga socijalna sigurnost koja neće stvoriti kolateralnu štetu po crnogorsku državu i njen pravni poredak.”
Demonstracijom principa „vruće-hladno“, što najbolje oslikavaju citirane izjave, EU u slučaju Crne Gore drži „otvorena vrata“ i istovremeno identifikuje nedostatke sistema. Upravo u segmentu uspostave vladavine prava notirane su najveće slabosti od strane Evropske komisije, koja ističe da je završena faza hiperprodukcije zakona i sada se očekuje njihova neselektivna primjena. Neophodno je okončati postupak ustavnih reformi i obezbjediti punu i faktičku jednakost građana pred zakonom. Funkcionalna i efektivna demokratija tek trebaju da zažive, a stalna potreba dijela društva da se vraća na „identitetska pitanja“ samo odvlači od suštinskih problema.
Pritom, od strane građana, u političko-kulturološkoj ravni, bilo bi važno razgraničiti da država i vlast nijesu isto, jer država je trajna vrijednost, a vlast (izvršna administracija) se na demokratskim izborima bira i ciklično smjenjuje. Poistovjetiti ove dvije kategorije jako je opasno jer Crna Gora je suviše platila cijenu dugih vladavina (Petrovića, komunista) posle kojih je sa njihovom smjenom »padala« i sama država.
Stoga, i pored činjenice da se »progresivno treba oslobađati iluzije o svemoći demokratije« kao to kaže Fridrih A. Hajek, treba uspostaviti efektivnu demokratiju jer ona ipak ograničava da jedna politička elita, samo u cilju svoje reprodukcije, državne resurse eksploatiše na način da rasprodaje sve što su stvorile prethodne generacije, a kada iscrpi taj resurs, dodatno se zadužuje na teret budućih generacija. Efektivnu demokratiju treba uspostaviti ne zbog »EU standarda« ili bilo čijeg interesa sa strane, već zbog nas i činjenice da kada uspostavljenoj nomenklaturi, ovoj i svakoj drugoj, prođe »rok upotrebe« sa njima i (država) Crna Gora ne doživi pad, na šta nas bolno iskustvo upozorava (1918, 1989).
TAKTIKA BEZ STRATEGIJE
Dodatan problem koji treba sanirati je činjenica da proces privatizacije nije uveo kredibilne strane investitore i nije doveo do jačanja crnogorske ekonomije. Profiti iz procesa tranzicije su „individualizovani“ a svi gubici preneseni na ukupnu socijalnu strukturu, što je dovelo do pretjerane socijalne raslojenosti, gubitka srednje klase i visoke nezaposlenosti. Upozorenja na promašenost forsiranja „neoliberalnog koncepta“ shvaćena su tek kada je on doživio neuspjeh, ali nažalost i ostavio vrlo negativne efekte, čije posljedice neće snositi samo ova generacija.
Tu je i nerazumjevanje u djelu političke javnosti da u savremenim državnim uređenjima „država i demokratija“ nijesu alternative već neodvojivi elementi uspostave „države po mjeri građana“. Naravno, bez obnovljene državnosti, tj. pod patronatom tuđeg interesa teško da nastaje demokratija, jer kolonije, čak i kada su uspostavljane od strane najprogresivnijih država, uvijek su bile autokratije. Stoga, stati samo na obnovi države, a ne razviti demokratiju po standardima savremenih ustavnih sistema, može proizvesti neželjeni efekat i zato se mora uspostaviti efektivna, a ne samo višestranačka demokratija. Nažalost, naše političke organizacije uglavnom su vrlo centralizovane, građanska participacija svedena na formu, nema jasno definisanih ideologija na kojima se gradi politički program. Zato nije daleko od istine da je današnje crnogorsko društvo prilično »okamenjeno« u partitokratiji, što ga uvodi u jednu dekadentnu političku eru, gdje je na oba politička pola vidan manjak vizije budućnosti. Sve je svedeno na dnevno-političku taktiku gdje jedni lutaju u »maglama devedesetih« a drugi, sinekuristi po funkciji, uporno održavaju status quo, što onemogućava progresiju političkog tržišta.
VIZIONARSKA MANJINA
Društva koja nijesu demokratska nijesu stabilna, pa samim tim ni država.
Vladavina prava i kontrolisana i smjenjiva vlast su fundamentalni principi svake ustavne demokratije. Otvaranje pregovora sa poglavljima 23 i 24, koji će biti i posljednji zatvoreni, daje EK mogućnost da postavi “konkretno pitanje – slučaj – ime i prezime”, kao je to primjetio Kacin, čime proces iz “deskriptivne” faze prelazi u fazu “slučaj po slučaj.” Naravno, imputi za promjene ne bi smjeli dolaziti samo iz vana, već treba da budu unutrašnja potreba za razvojem i tada će dati pozitivne efekte, jer u protivnom takve promjene su oktroisane, pa samim tim bez stvarnog sadržaja.
Međutim, princip je i da se do legitimne i legalne vlasti dolazi isključivo voljom građana, tj. na principu „vox populi vox dei“ (glas naroda glas je Boga), pa je stoga i ustanovljena sintagma da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“. Naravno, nije prijatna činjenica da je crnogorskim građanima trebalo 15 godina da spoznaju da je bolje imati svoju državu nego biti tuđ protektorat, kao što danas nije prijatno saznanje da stranke uglavom nijesu u službi građana, već građani u njihovoj službi. Stoga, Crnoj Gori bi trebao novi politički odgovor, sa futurističkim i vizionarskim rješenjima, potrebna je politička elita koja će nastaviti tamo gdje je krenula pravedna i patriotska manjina prije dvije decenije. Možda je to i danas manjina, ali s manjinom sve počinje jer njena snaga nije u »količini« već u kvalitetu, a put do Brisela trajaće još najmanje 6-7 godina, a za taj put valjalo bi imati novu posadu i boljeg kapetana.
Autor je potpredsjednik UPCG i
doktorand i predavač na
Univerzitetu „Mediteran“
P.S. Dakle, lijepe vijesti iz Brisela samo dodatno aktuelizuju izrečeno da “ostaje da se od zemlje Crne Gore izgradi država Crna Gora”.
Dobijanjem zelenog svijetla za otvaranje pristupnih pregovora sa EU Crna Gora je “preuzela štafetu proširenja od Hrvatske i ovo je trenutak za istoriju”, izjavio je Jelko Kacin, potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama Jugoistočne Evrope i dodao da je Crna Gora ovom odlukom postala “svetionik Zapadnog Balkana”. Ovu pohvalnu izjavu Kacina, vrijedi staviti u kontekst njegove druge, ranije izjave da “od zemlje Crne Gore treba stvoriti državu Crnu Goru.”
Početak puta
Više puta ponovljena teza da je obnova državnosti bila samo „početak puta ka uspostavi države vladavine prava“, u kojoj institucije sistema jesu temelj države i njene stabilnosti, postaje vremenom samo utemeljenija. Imati državu znači imati politički okvir koji omogućava upravljanje vlastitom sudbinom, što međutim nije dovoljno jer treba izgraditi pravnu državu sa nezavisnim, a ne fasadnim institucijama i regulatornim tijelima.
Crna Gora mora da dokaže da je “više pravna država nego što izgleda”, primjetio je Kacin i sugerisao da se “ljudima koji ne zaslužuju da nastupaju u ime institucija nađe druga socijalna sigurnost koja neće stvoriti kolateralnu štetu po crnogorsku državu i njen pravni poredak.
”Demonstracijom principa „vruće-hladno“, što najbolje oslikavaju citirane izjave, EU u slučaju Crne Gore drži „otvorena vrata“ i istovremeno identifikuje nedostatke sistema. Upravo u segmentu uspostave vladavine prava notirane su najveće slabosti od strane Evropske komisije, koja ističe da je završena faza hiperprodukcije zakona i sada se očekuje njihova neselektivna primjena.
Neophodno je okončati postupak ustavnih reformi i obezbjediti punu i faktičku jednakost građana pred zakonom. Funkcionalna i efektivna demokratija tek trebaju da zažive, a stalna potreba dijela društva da se vraća na „identitetska pitanja“ samo odvlači od suštinskih problema.
Pritom, od strane građana, u političko-kulturološkoj ravni, bilo bi važno razgraničiti da država i vlast nijesu isto, jer država je trajna vrijednost, a vlast (izvršna administracija) se na demokratskim izborima bira i ciklično smjenjuje. Poistovjetiti ove dvije kategorije jako je opasno jer Crna Gora je suviše platila cijenu dugih vladavina (Petrovića, komunista) posle kojih je sa njihovom smjenom »padala« i sama država.
Stoga, i pored činjenice da se »progresivno treba oslobađati iluzije o svemoći demokratije« kao to kaže Fridrih A. Hajek, treba uspostaviti efektivnu demokratiju jer ona ipak ograničava da jedna politička elita, samo u cilju svoje reprodukcije, državne resurse eksploatiše na način da rasprodaje sve što su stvorile prethodne generacije, a kada iscrpi taj resurs, dodatno se zadužuje na teret budućih generacija.
Efektivnu demokratiju treba uspostaviti ne zbog »EU standarda« ili bilo čijeg interesa sa strane, već zbog nas i činjenice da kada uspostavljenoj nomenklaturi, ovoj i svakoj drugoj, prođe »rok upotrebe« sa njima i (država) Crna Gora ne doživi pad, na šta nas bolno iskustvo upozorava (1918, 1989).
Taktika bez strategije
Dodatan problem koji treba sanirati je činjenica da proces privatizacije nije uveo kredibilne strane investitore i nije doveo do jačanja crnogorske ekonomije. Profiti iz procesa tranzicije su „individualizovani“ a svi gubici preneseni na ukupnu socijalnu strukturu, što je dovelo do pretjerane socijalne raslojenosti, gubitka srednje klase i visoke nezaposlenosti.
Upozorenja na promašenost forsiranja „neoliberalnog koncepta“ shvaćena su tek kada je on doživio neuspjeh, ali nažalost i ostavio vrlo negativne efekte, čije posljedice neće snositi samo ova generacija.
Tu je i nerazumjevanje u djelu političke javnosti da u savremenim državnim uređenjima „država i demokratija“ nijesu alternative već neodvojivi elementi uspostave „države po mjeri građana“. Naravno, bez obnovljene državnosti, tj. pod patronatom tuđeg interesa teško da nastaje demokratija, jer kolonije, čak i kada su uspostavljane od strane najprogresivnijih država, uvijek su bile autokratije.
Stoga, stati samo na obnovi države, a ne razviti demokratiju po standardima savremenih ustavnih sistema, može proizvesti neželjeni efekat i zato se mora uspostaviti efektivna, a ne samo višestranačka demokratija. Nažalost, naše političke organizacije uglavnom su vrlo centralizovane, građanska participacija svedena na formu, nema jasno definisanih ideologija na kojima se gradi politički program.
Zato nije daleko od istine da je današnje crnogorsko društvo prilično »okamenjeno« u partitokratiji, što ga uvodi u jednu dekadentnu političku eru, gdje je na oba politička pola vidan manjak vizije budućnosti. Sve je svedeno na dnevno-političku taktiku gdje jedni lutaju u »maglama devedesetih« a drugi, sinekuristi po funkciji, uporno održavaju status quo, što onemogućava progresiju političkog tržišta.
Vizionarska manjinaDruštva koja nijesu demokratska nijesu stabilna, pa samim tim ni država. Vladavina prava i kontrolisana i smjenjiva vlast su fundamentalni principi svake ustavne demokratije. Otvaranje pregovora sa poglavljima 23 i 24, koji će biti i posljednji zatvoreni, daje EK mogućnost da postavi “konkretno pitanje – slučaj – ime i prezime”, kao je to primjetio Kacin, čime proces iz “deskriptivne” faze prelazi u fazu “slučaj po slučaj.”
Naravno, imputi za promjene ne bi smjeli dolaziti samo iz vana, već treba da budu unutrašnja potreba za razvojem i tada će dati pozitivne efekte, jer u protivnom takve promjene su oktroisane, pa samim tim bez stvarnog sadržaja.
Međutim, princip je i da se do legitimne i legalne vlasti dolazi isključivo voljom građana, tj. na principu „vox populi vox dei“ (glas naroda glas je Boga), pa je stoga i ustanovljena sintagma da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“.
Naravno, nije prijatna činjenica da je crnogorskim građanima trebalo 15 godina da spoznaju da je bolje imati svoju državu nego biti tuđ protektorat, kao što danas nije prijatno saznanje da stranke uglavom nijesu u službi građana, već građani u njihovoj službi.
Stoga, Crnoj Gori bi trebao novi politički odgovor, sa futurističkim i vizionarskim rješenjima, potrebna je politička elita koja će nastaviti tamo gdje je krenula pravedna i patriotska manjina prije dvije decenije.
Možda je to i danas manjina, ali s manjinom sve počinje jer njena snaga nije u »količini« već u kvalitetu, a put do Brisela trajaće još najmanje 6-7 godina, a za taj put valjalo bi imati novu posadu i boljeg kapetana.Autor je potpredsjednik UPCG idoktorand i predavač na Univerzitetu „Mediteran“
P.S. Dakle, lijepe vijesti iz Brisela samo dodatno aktuelizuju izrečeno da “ostaje da se od zemlje Crne Gore izgradi država Crna Gora”.
Vijesti
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")
