Nikada ranije, jedno evropsko prvenstvo, evropsko nadmetanje u bilo čemu – a kamoli u stvari tako važnoj, sveprisutnoj i popularnoj kao što je fudbal – nije se odvijalo u trenutku tako goleme krize Evrope. Naravno, jedna je stvar – evropska kriza: tu smo u zoni ekonomskih pokazatelja, loših vizija, divljačnog i ciničnog kapitalizma, a unekoliko drugačija stvar je kriza Evrope. Ona je posljedica ove prve krize i podrazumijeva neku vrstu potrebe da se redefiniše koncept nove, ujedinjene Evrope.
Kao što je Volerstin, povodom aktuelne globalne krize – uzgred, predviđajući joj trajanje od nekoliko decenija, kazao da je samo jedno izvjesno – da nakon ovakve krize kapitalizam više ne može biti isti, možda se može reći da nakon ove krize ni Evropa više ne može biti ista. A to već nisu tako jednostavne stvari, posebno ako stojite u redu, i tu ste, negdje, pri (konačnom) ulasku.
Zašto je ovo opasno? S jedne strane – to može poslužiti kao podloga demagoške retorike za odustajanje (ili usporavanje) tzv. evropskog puta Crne Gore, a s druge strane, i za same građane, Crne Gore, ali i svih budućih kandidata, to znači neku vrstu neizvjesnosti. Jedna od ključnih prednosti koncepta ujedinjene Evrope bila je upravo u tome što su ljudi (uglavnom) znali što ih tamo čeka.
Što sa Evropom, da tako kažemo – nije bilo neizvjesnosti. Ta neizvjesnost je opasna – jer aktivira strah kod običnih ljudi, a taj strah je savršen humus za sve moguće konzervativne i profašističke ideje.
Ima zaista nekih neobičnih momenata na aktuelnom “Euru” – Rusija i Poljska su, na momente djeluje, na rubu sukoba zbog ponašanja navijača. I tu se vidi taj “višak istorije” koji uvijek djeluje, koji sve “na Istoku Evrope” i čini tako napornim. Naime, priča o makljaži ruskih i poljskih huligana – uključuje i prisjećanje na monstruozni zločin iz Katinske šume, sumnje povodom rušenja poljskog predsjedničkog aviona, sjećanje na poljsko “komunističko” ropstvo pod Crvenom imperijom...
I sve u tom stilu. To je to ludilo Istoka: čak se ni huligani ne mogu potući a da u igri nije bar vijek-dva istorije, trauma i mržnje. Ah, ti Rusi i Poljaci – sjećate se onog mjesta iz Braće Karamazov kad Mitja pije sa nekim Poljakom, pa na zdravicu “Za Rusiju”, Poljak mora da doda – Ali u granicama iz, sad se već i ne sjećam koje godine...
Neke od ovih večeri, kada su huligani bili jedna od globalnih tema, shvatio sam da jedna domaća TV stanica emituje ruski televizijski dnevnik – uz simultani prevod! Bio sam zapanjen. Ostvario se san svih crnogorskih rusoljubaca – dan završavaju dnevnikom iz Kremlja. A usred Gore Crne.
Za to su se i borili. Ali, još porazniji utisak je bio to što, da ne čujete glas prevodioca, bez problema biste mogli da posmislite da gledate ovdašnji dnevnik na Javnom servisu. Jednako govore o demonstrantima, jednako se “bogotvori” Veliki Vođa (na kojoj god se trenutno nalazio funkciji), jednako se “preglumljuje” sa ekrana da bi se gledateljstvu sugerisala jedna nedodirljiva, “državotvorna” ozbiljnost.
Niko važan iz svijeta politike i javnog života Evrope ne želi da ode u Ukrajinu – tamo jednu ženu, utamničenu iz političkih razloga, tuku u zatvoru. Čak ni irski navijači, vjerovatno najmuzikalniji na svijetu, ili hrvatske navijačice-službenice ministarstva kulture i HDZ, koje u ekstazi obnažuju grudi, ne mogu prekriti jednu vrstu nelagode koja je nalegla na ovo prvenstvo.
Tenzija između Istoka i ostatka Evrope? Možda sve ove stvari dobro objašnjava Platinijev odgovor njemačkom kapitenu Lamu koji je tražio neku vrstu oglašavanja UEFA povodom odnosa ukrajinskih vlasti prema Juliji Timošenko.
Stari šarmer (i istinski majstor) je požurio da saopšti da se UEFA ne bavi takvim stvarima, to jest politikom. Kao što se UEFA nije bavila politikom ni kada je 1992. učinila da, prvi put u istoriji velikih fudbalskih takmičenja, jedno prvenstvo osvoji ekipa koja se nije čak ni kvalifikovala za učešće.
Čudne su riječi moćnih – jednom znače jedno, drugi put nešto sasvim drugo. Ali, nije stvar u riječima, problem je u Moći. Ona je takva – cinična i samodovoljna. Budući takva – Moć nikada nije principijelna.
Rambovom metaforikom kazano – euro zaista jeste sve više neuro. Što za jedno fudbalsko prvenstvo ne mora biti loše, ali za jednu valutu svakako nije dobro. Ali, ako je za vas sve to previše, samo prebacite na – ruski dnevnik. Stvari će vam izgledati – sasvim blisko i poznato.
Bonus video:
