Dolazak Kapetana Angela u Crnu Goru označio je početak planinskih sportova na Balkanu.
Henrik August Angel rođen je 1861. godine u mjestu Luster (Norveška). Umro je 1922. godine. Bio je norveški kapetan, koji je u Crnu Goru prvi put došao 1893.
Sa njim su u Crnu Goru došle prve skije, tako da time Crna Gora i cetinjske padine u podnožju Lovćena postaju kolijevka skijaškog sporta na Balkanu.
Zadivljen crnogorskom borbom za svoju nezavisnost, napisao je dvije knjige o Crnogorcima: Kroz Crnu Goru na skijama, 1895. i Sinovi crnih gora, 1896. godine. Knjigu Kroz Crnu Goru na skijama posvetio je norveškoj mladeži, kao primjer kako se treba boriti za nezavisnost svoje zemlje. Tekst ove knjige je nekoliko decenija bio omiljeno štivo norveške omladine, a informacije dobijene čitanjem ove knjige bile su njihovo prvo saznanje o jednoj dalekoj zemlji, koje su je i približile norveškom narodu.
Godine 1902. napisao je i treću knjigu o Crnogorcima Odvažan narod, a 1914, nakon druge posjete Crnoj Gori, tada već pukovnik, napisao je i četvrtu knjigu Mali narod u borbi za opstanak.
Crnoj Gori su se vjekovima divili manje ili više poznati putnici namjernici. Jedan od njih bio je i norveški oficir Angel. Za ovog čovjeka saznao sam prije nekoliko dana kada me je gospodin Ivan Poček, generator svih pozitivnih dešavanja u planinarskom klubu „Kapetan Angel“ pozvao na druženje, organizovano meni u čast. Nijesam navikao na slične znakove poštovanja i pažnje prema mom skromnom životnom ekspirijensu, pa sam poziv sa oduševljenjem prihvatio. Otkada sam se vratio u Crnu Goru nijesam prisustvovao ljepšem događaju. Druženje je organizovano na Ivanovim koritima koja su predivna. Biste svih Petrovića prvo je što posjetiocima daje na znanje da su u Montenegru.
Ono što je mene fasciniralo i ostavilo bez daha je nevjerovatna pozitivna energija svih prisutnih, a tamo su bili samo članovi kluba, od najmlađih do najstarijih. Da sam se usredsredio na samo jedan odraz ljutitosti, izgubio bih vrijeme. Čovjek koji me je dovezao iz Nikšića, Neno Kaluđerović, odmah me je po dolasku na Ivanova korita upoznao sa svoja tri krasna dječaka i oni su mi ponosno rekli da treniraju rukomet. Njihov brat od strica, koji ima devet godina, reče da trenira fudbal. Oni su bogatstvo planete Zemlje, pomislih i bio sam presrećan što su često dolazili do mene i ponešto me zapitkivali. Neke djevojke i mladići uzeše u ruke gitare i pjesmi nije bilo kraja. Dva gosta, jedan iz Sofije a drugi iz Smederevske Palanke, koji prave karte za orijentiring za trke svjetskog kupa Montenegro Adriatic Open koji će biti održan sljedeće godine u junu a koji se boduje za svjetsku rang listu, bili su najveseliji.
Dok sam razgovarao sa ljubaznim domaćinima, kroz glavu mi je neprestalno prolazila misao otkud ljudima ovolika pozitivna energija, znajući sa kakvim problemima se cetinjska populacija suočava poodavno. Razmišljao sam, takođe, o danima referenduma za nezavisnost Crne Gore kada su Cetinjani tome procesu dali jedan poseban pečat, direktno iz srca i iz gena. Kod njih, kada je Crna Gora u pitanju, nema kompromisa. Jedan moj sportski i ljudski potez, kada sam 24. maja 1994. u Beču digao crnogorski barjak, moji dragi domaćini su apostrofirali da mi je čak bilo i neprijatno. Ali, Cetinje je srce majke Crne Gore i ja kao čovjek koji voli prvenstveno crnogorsku mladost i dragom Bogu Stvoritelju se molim za njen prosperitet, ovim tekstom želim podsjetiti one koji Cetinju mogu i treba da pomognu da je srce glavni organ i da se o njemu mora najviše brinuti.
Cetinje i Cetinjani su kroz vjekove bili najvjerniji i najodvažniji ratnici crnogorski, kojima sam se oduvijek divio. Vrijeme je da im Crna Gora u granicama svojih moći uljepša živote.
Bonus video:
