You talking to me? Upravo to je mušterija pomislila da pita taksistu kada je za par minuta vožnje od centra Budve do Babinog Dola morala da plati četiri i po eura. Međutim, nakon prigovora, taksista nije odgovorio replikom T-com reklame: „Jesam li ga dobro skinuo?“, već je pokazao cjenovnik na kome je lijepo pisalo da je start tri eura. Mušteriji je preostalo samo da plati, osvjedočivši se još jednom da je naša vizija turizma svojevrsno samouništavanje. Uostalom, zbog čega bi taksista razmišljao drugačije, ako sam ministar turizma, gotovo u maniru legendarnog Travisa Bikla, mirno saopštava da je Budva već uništena i da joj preostaje samo da ide do kraja.
Inače, taksisti su od prošle godine težak saobraćajni problem grada. Nakon graditeljske orgije, koja će se izgleda nastaviti izgradnjom solitera, prostorne mogućnosti budvanske školjke naprosto ne uspijevaju da „progutaju“ na stotine vozila. Sve su češći kolapsi čak i tokom neobično kišovitog maja, a šta će biti u jeku sezone teško je i zamisliti. A što se tiče cijena, dok se turisti „alaverte“ i nauče da pozivaju divlje taksiste, mnogi će iz ovoga grada ponijeti samo utisak nemilosrdne pljačke. Pošto već pet godina ne postoji obaveza da neko nadležno tijelo utiče na politiku cijena, teorijski bi se moglo dogoditi i da platite sto eura za kilometar vožnje.
Ta uništena Budva je već decenijama „Amerika“ naše države, u koju se trbuhom za kruhom doselilo najviše ljudi iz okruženja i sa sjevera Crne Gore. Od „silne ljubavi“, mnogi divlji i pitomi graditelji su ovdje stekli pravo bogatstvo. Ne tako davno, okretni diler soba je u Budvi za sezonu uspijevao da zaradi da kupi stan. Danas u Budvi pored 350 legalnih taksista ima isto toliko nelegalnih. U Budvi prodavac suvenira iz Knina drži nekoliko prodajnih mjesta i desetinu radnika i očito dobro zarađuje. U isto vrijeme, legalni privrednik, na primjer prodavac ribolovne opreme u Starom Gradu, mora zatvoriti prodavnicu jer zakonitim radom ne uspijeva da finansijski pokrije cijelu godinu poslovanja, ako na ljeto na tezgama osvane jeftina mahom kineska oprema koju mušterija po pravilu kupuje par puta i tek onda se opredijeli za kvalitet. Za legalnog privrednika, međutim, već je kasno.
Tek u svjetlu ministrovih razmišljanja o Budvi, postaje potpuno jasno zbog čega su u ovom gradu privremeni objekti i ulična usluga turistička strategija. Zbog toga što je Budva odavno prepuštena divljanju, čim se organizuje neka fešta, svako sa gajbom pića može da bude ugostitelj. Uostalom, njega je na to možda prinudilo siromaštvo, a mnogo su gori oni koji beskrupulozno zloupotrebljavaju javne površine do posljednjeg kvadrata. Jer, kad se iznesu šankovi i stolice, sve ostale troškove snosi grad: nisu ništa uložili u besplatni višemilenijumski enterijer, koji se nemilosrdno buši, ruši i preziđuje. Policija čuva krhki red, pa „ugostitelj“ ne troši za plaćeno obezbjeđenje kao u regularnim diskotekama. Komunalno preduzeće čisti „objekte“, a grad plaća struju prikačenu na kandelabre. Kao što niko nije odgovarao ni za divlju gradnju, niko ne odgovara za narušeni izgled, buku, higijenu i sanitarne opasnosti, a relativno skromni zakup se doživljava kao pravo da svima ostalima uskratite mogućnost za zaradu pa čak i za elementarno preživljavanje.
I takva Budva ipak donosi državi najveći prihod od turizma, ali je taj prihod sramno mali jer ga nemilosrdno „jede“ siva ekonomija. Od toga nemaju koristi nastavnici, ljekari, policajci, a posebno ne kvalitet života građana. Turistička organizacija Budve ubere preko milion eura od boravišne takse, dok cijela Crna Gora ubere svega petsto hiljada. Ipak, nadležni državni organi su opredijelili samo jednog turističkog inspektora za Budvu - namjerno ili ne možda i nije tako teško zaključiti. U Budvi se okreće na stotine miliona eura, a da to ne doprinosi uvećanju državnog budžeta, koji, dodatno potpomognut promućurnom „prifatizacijom“, puca po svim šavovima. Svaki novi izbori u Budvi uvećaju broj privremenih lokacija, koje će najzad „progutati“ sve privrednike koji kontinuirano i legalno ulažu u kvalitet turističke ponude.
„You talking to me?“, ponavljaju nadležni kako na lokalnom tako i na državnom nivou. A Budva je još uvijek naša „Amerika“ i u njoj je moguće izmaštati poslove kojih nema u uređenim državama, pogotovo ako ste već moćni i imućni. Kada bi se više mogućnosti pružilo onima koji su socijalno ugroženi, skoro da vam ne bi ni bilo krivo. Nažalost, oni su samo izgovor, a „socijalni program“ je način da se poligon prepusti najbogatijim.
Kažu da je De Niro prije snimanja „Taksiste“ svakog dana vozio taksi po dvanaest sati i usput proučavao mentalne bolesti. Za film kritika kaže da ilustruje životnu borbu i u isto vrijeme poriv za samouništenjem, odnosno fenomen da se samo onda kad uništimo sebe osjećamo istinski srećnim. U Budvi De Niru ne bi bilo potrebno toliko vrijeme, a bogme ni dodatna literatura, jer su ga mnogi sjajno „skinuli“.
Budva jeste devastirana, u prvom redu zato što institucije sistema ni ne pokušavaju da usklade interesne konflikte svih koji od nje hoće da zarade. Ta istina, međutim, ni izdaleka ne može zaboljeti kao cinizam nadležnih. Nekako vam se učini da ležite pred ljekarom koji, iako je potpisao Hipokratovu zakletvu, mirno posmatra kako umirete, ni ne pokušavajući da vam pomogne.
Bonus video:
