Svakodnevno, čovjek postavlja sebi pitanje - ima li kraja ovome ludilu. Nove pucnjave, ubistva, požari. Crna Gora danas djeluje kao kakav festival loših vijesti... Postoji li granica? Što sve još treba da se desi da stvari zaista počnu da se mijenjaju? Koliko još glava, slučajnih žrtava, koliko još zla? Ima li granice, zaista?
Nema, zapravo, bar kada je riječ o cinizmu moćnika. Što je više žrtava, vlast sve voznesenije govori o procvatu bezbjednosti... Cinizam o kojem govorim dobro ilustruje jedna nevjerovatna izjava. Naime, ovih dana Atina liči na Podgoricu. Ali, na žalost, to ne znači da su filozofi počeli da šetaju našim gradom, već da Atina takođe liči na razbojište. Kriminal je u nevjerovatnoj ekspanziji, a pljačke u južnom dijelu grada toliko učestale da je gradonačelnik, izvjesni Toskas, izjavio da „Atina nije anđeoski grad“, a građane pomenutih četvrti posavjetovao, u slučaju da im lopovi provale u kuću, da se - prave da spavaju.
Koliko god vas ovakva izjava zapanjila, nije da niste osjetili i kakav poznat značenjski impuls iz nje... Iako vam to ovdje niko ne kaže ovako precizno, zar sva ova nemoć države da se obračuna sa kriminalom, i ne samo nemoć, prije bi se reklo odsustvo volje, ne zvuči upravo kao poruka građanima koja kaže - pravite se da spavate...
Zar nije upravo to formulacija koja savršeno objašnjava filozofiju preživljavanja u današnjoj Crnoj Gori.
Ako neko zapuca oko vas, ako kakva kola odlete u vazduh - vi se samo pritajite i pravite se da spavate. Oni, mislim na vlast, odavno to rade. Prave se da spavaju da ne bi morali da urade ono što pripada budnima...
Ako vam je čudna kakva nova javna sprdnja - poput svježe smjene u muzeju - takođe se pravite da spavate. Pravite se da ne vidite ponižavanje književnih nagrada, ni sprdnju sa institucijama, ništa.
Upravo kada je muzejsko klupko krenulo da se odmotava, ministar je osjetio potrebu da smijeni direktoricu Vjeru Borozan. Slijedi estrada. To je milje u kome se naši ministri bolje snalaze. Tako da, po svemu sudeći, nećemo saznati ko se decenijama pravio da spava dok su lopovi šetali muzejskim halama. Samo se pravite da spavate. Tada ništa neće biti čudno...
Ako pomislite da neke ćutnje glasnije odjekuju od drugih - i da je duboko neprirodno da povodom ranjavanja jedne novinarke u Podgorici reaguju PEN centri sa drugih kontinenata, a da se Crnogorski PEN ne oglasi (koga se boje, dovraga), opet isto - pravite se da spavate. Doći će vrijeme da se sve ćutnje jasno čuju, ali vi možda to nećete ni saznati. Jer, to „pravljenje da spavamo“ može postati navika, može postati način da se preživi čitav život. I ovo zvuči poznato, odnekud. Ali ne iz Atine.
Može li to stvarno tako? Može li čovjek da se „pravi da spava“ dok mu neko otima? Dok mu uzima sa trpeze i prazni frižider? Dok mu, na koncu, na ovaj ili onaj način, neko otuđuje ne samo stvari ogrnute iluzijom pripadanja, več i život sam.
Najednom sam shvatio mehanizam o kojem govori Toskas: ja živim u Crnoj Gori (a proljeće je!). Može li čovjek cio život da se pravi da spava... Kada će biti budan, kada srećan ili tužan, po čemu će pamtiti život ako gleda jedino u unutrašnju stranu očnih kapaka? Hoće li se ikada zapitati što su mu mogle donijeti otvorene oči?
Na, koncu, kao što dobro znamo, gradonačelnici odista znaju biti živopisne i ne baš lucidne persone, pa i ovoga Atinjanina računajte u takve. Uostalom, ako im ne stavite na znanje da ste budni, lopovi nikada neće izaći iz vešeg doma.
Umro je veliki američki pisac Filip Rot. (Oslobođeni) Natan Cukerman, mag koji se nije bojao nijednog izazova. Jedan od rijetkih, i sve rjeđih, koji se nikada nije pravio da spava...
Bonus video:
