Od „prve petorke“ latinoameričkog književnog booma u životu su samo još Garsija Markes i Vargas Ljosa. Prvi je otišao Kortasar. Daleke i znakovite, one što nikako da prođe, 1984 – dok je „ekipa“ bila još nedodirljiva. Nakon njega, otišao je i drugi Argentinac, Sabato, prošle godine. I sada – Karlos Fuentes, posljednji „don“ latinoameričkog književnog života, kako ga je nazvao jedan naklonjeni hroničar, aludirajući na njegov golem uticaj na intelektualnoj i izdavačkoj sceni kontinenta, ali i Evrope.
Vrijeme famoznog booma učinilo je da se, prvi put u XX vijeku, najbolja literatura ne stvara u Evropi ili Sjevernoj Americi. Boom je počeo šezdesetih, ali gotovo da nije jenjavao sve do sredine ili čak kraja osamdesetih. Kad pogledate spisak knjiga (ah, ti beskrajni spiskovi) koje su latinoamerički pisci objavili šezdesetih godina – O junacima i grobovima (Sabato, 1961), Smrt Artemija Krusa (Fuentes, 1962), Vijek prosvećenosti (Kerpentijer, 1962), Školice (Kortasar, 1963), Sto godina samoće (Markes, 1967), Tri tužna tigra (Kabrera Infante, 1967), Razgovor u katedrali (Ljosa, 1969), Bestidna noćna ptica (Donoso, 1970) – shvatite da je, prvi put taj kontinent bio planetarno vodeći u još nečemu osim fudbala. I prepoznatljiv kao zona gotovo svakodnevnih državnih udara, uglavnom neuspjelih revolucija, suludih geriljerosa i surovih vojnih hunti... Kontinent nestalih – igralište za imperijalističke eksperimente sjevernog susjeda. Pakleno za život, nema sumnje, ali, izgleda i vrlo podsticajno za literaturu.
Imali su i oni diktatore i pljačkaše na vlasti. Imali su i divlji kapitalizam i mafijaške države, imali su političke progone i svoje „udbe“, ali su, njihovi pisci, pored talenta, imali i odvažnost da vide. Da zaista vide. Nisu se sakrivali iza ciničnih verbalnih egzibicija, nisu mogli biti ućutkani savjetničkim mjestom ili diplomatskom službom. Fuentes je, 1968. napustio diplomatiju (sin diplomate, rođen u Panami – tome su kritičari pripisivali stanovitu distanciranost, izmaknutost u odnosu na sopstvenu domovinu), u znak protesta zbog pokolja studenata na ulicama Siudad Meksika. Ubistvo preko tri stotine studenata naredila je vlast jer je htjela da spriječi širenje demonstracija kako se ne bi ugrozio imidž zemlje u susret Olimpijskim igrama. Tada je Bimon skočio 8,90. A američki sprinteri na dodjeli medalja prkosno podigli stisnute pesnice sa crnom rukavicom.
U ranim romanima (Najprozračniji kraj, Mirne savjesti, Smrt Artemija Krusa) Fuentes dočarava svijet u kome se rastaču vrijednosti Revolucije, nekadašnji heroji sada su beskrupulozni bogataši, cinični politički manipulanti. Ideali Revolucije sada su samo stilske figure. Fuentes je tih godina vrlo angažovan – ipak, u tom periodu piše kratki roman koji nagovještava neke opsesivne teme koje će obilježiti zrelog i poznog Fuentesa. „Aura“, kratka fantastična povijest je mnogo ličnija, čudesno erotična i uznemirujuća. Svojevremeno, u SFRJ, ovaj Fuentesov književni biser objavljen je u legendarnoj Prosvetinoj ediciji „Erotikon“, koji je sjajno osmislio i uređivao pjesnik i prevodilac Milan Komnenić. Većini ljudi iz moje generacije to je bio i prvi susret sa ovim meksičkim čarobnjakom. Mlađi ga vjerovatno bolje znaju po jednom poznom romanu, inspirisanom Embrousom Birsom – „Stari gringo“.
Ipak, njegov totalni roman Terra Nostra (1975) jedan je od najmonumentalnijih romana druge polovine dvadesetog vijeka: džojsovski podvig, majstor se poigrava epohama, kulturama, identitetima. Traganje za identitetom – između dva kontinenta, između Asteka i barokne Španije. Portret jednog vladarskog ludila – gradnja Eskorijala, dvorca-mauzoleja koji je Filip II podigao u sopstvenu slavu. Iznad svega – prozni virtuoz dostojan džojsovskog izazova.
I posljednje poglavlje, jedan od vrhunaca proznog majstorstva dvadesetog, nezaboravnog, stoljeća. Partija karata koju igraju, u Parizu, posljednje noći 1999. godine – ključni likovi iz najboljih romana Kortasara, Kabrere Infantea, Markesa, Ljose, Karpentjera i Donosa... Ekstaza znakova – u toj igri čip su diktatori, naftaši, knjige, katastrofe, pjevači... (Legendarna rečenica - „Šta vredi više, pitala je Kuba Vanegas – kenta multinacionalnih kompanija ili triling ambasadora?“)
Fuentes je do kraja vjerovao samo u sumnju, u razdiruće dvojstvo svega, u paklenu dijalektiku, u beskrajnu i samoporađajuću borbu. I, uporno i nepokolebljivo: da samo ljubav i ideja slobode održavaju nadu.
U jednom razgovoru sa prijateljem, kazao je da „živimo u zemljama u kojima još sve treba reći, ali, takođe, u kojima treba još i otkriti kako sve to reći“.
Bonus video:
