Prošlih smo par sedmica na Kosovu imali jedan mali “rat” između novinara i režima.
Naime, uprkos javnom obećanju Vlade Kosova da će dekriminalizovati uvredu i klevetu, parlament je izglasao novi Krivični zakon zajedno sa članovima 37 i 38, od kojih jedan klevetu tretira kao krivično dijelo, a drugi novinarima prijeti da će ako pred državnim organima odbiju da otkriju izvore određenih informacija morati da se suoče sa krivičnim gonjenjem od strane države.
Prema članu 37, "autor informacije snosi krivičnu odgovornost ako je krivično djelo učinjeno objavljivanjem informacije u novinama, drugim štampanim medijima, na radiju, televiziji, na internetu ili putem drugih medija." Ovaj član zakona čak ne objašnjava dovoljno jasno šta se podrazumijeva pod krivičnim djelom.
Član 38 navodi da će novinari biti "krivično odgovorni" u slučajevima kada odbiju da otkriju njihove izvore kako bi se spriječio "napad koji se sastoji od direktne prijetnje po život ili lični integritet" ili da bi se spriječilo "kriminalno djelo za koje je propisana minimalna zatvorska kazna od najmanje tri godine".
* * *
Dio ovog “ratovanja” medija protiv vlasti bio je i dan bojkota svih zvaničnih sastanaka Vlade, predsjednice, parlamenta i političkih partija Kosova; na Dan slobode štampe, kosovske novine, televizije, radio stanice i portali nijesu objavili niti jednu jedinu vijest o aktivnostima ovih institucija i njihovih lidera. Poruka je bila jasna, a bojkotu su se pridružili i provladini novinari i mediji, kao i oni koji imaju bliske veze sa opozicijom. Čak je i javna televizija odbila da direktno prenosi zasjedanje parlamenta Kosova.
Sve relevantne svjetske organizacije reagovale su u korist kosovskih novinara, Evropska komisija je poručila Vladi da takav Krivični zakon nije evropski standard, kosovska javnost je većinom bila na strani medija, a mnogima se veoma svidjelo da čitaju vijesti u kojima nema zvaničnih i demagoških izjava premijera, predsjednice i raznih ministara, niti često praznih, pa čak i diletantskih govora poslanika u parlamentu.
Primijećeno je, ipak, da je američki ambašador na Kosovu, upitan što misli o kriminalizaciji klevete, hladno rekao da neće da se mješa u te stvari, pošto u Americi nema zakona kojim se to reguliše. Zato je veoma oštra reakcija protiv takvog Krivičnog zakona koji prijeti slobodi medija došla iz američkog Human Rights Watch-a, možda najkredibilnije organizacije koja brani ljudske slobode.
“Rat” je ovih dana stao; dobili smo primirje pošto je predsjednica Kosova, poslije velikih pritisaka javnosti, medija i već pomenutih međunarodnih činilaca, vratila Krivični zakon parlamentu koji bi uskoro trebao opet da glasa i – nadamo se – izbriše članove 37 i 38. No, slušajući neke poslanike kako su vatreno branili poziciju da “ne mogu novinari da pišu šta hoće”, te da je “normalno” da čovjek ode u zatvor za nešto što je napisao (jedan je bivši novinar, koji je svojim “profesionalnim” pisanjem zaradio sebi parlamentarnu stolicu od vladajuće stranke premijera Tačija, čak ljutito uporedio novinare Kosova sa svetim kravama iz Indije) - postoji realna mogućnost da parlament odbije da mijenja išta u Krivičnom zakonu, što bi značilo da on takav kakav je automatski stupa na snagu.
* * *
No, kako god da se sve završi, ljudima bi valjda trebalo da bude jasno da nam je vladajući režim na Kosovu sve drugo, ali ne demokratski.
Jer, da smo mi ćutali - kao što velika većina ljudi redovno običava da ćuti pred uličnim nasilnicima, kojima bi svako radije da ne stane na put no da se sa njima zakači – ne bi Krivični zakon ni bio tema, a mi bi smo već izvještavali o krivičnim postupcima i sudskim procesima protiv novinara.
Ono čemu se nadam je da ćemo svi mi, ovdje na Kosovu, napokon shvatiti da su nam vlasti takve da ako im dozvolimo i da će nam krv popiti bez i najmanje grižnje savjesti. Pregaziće nas bez i najmanjeg oklijevanja i nastaviće dalje, do sljedeće žrtve.
A kako to gaženje može da izgleda, dobro islustruje i crnogorski slučaj sa urednikom Vijesti, Mihailom Jovovićem, sa kim se, eto, i ovom kolumnom solidarišem u njegovoj borbi za pravdu koja je ustvari borba za slobodu štampe i pravdu u cijeloj Crnoj Gori.
Kažem Kosovo, ali mi se svakako čini da ništa bolje nije ni u drugim zemljama Balkana.
I nadam se, isto tako, da smo već shvatili da je uzaludno da očekujemo pomoć sa strane dok nas naše vlasti gaze. Uzalud tražimo demokratiju i pravdu od Evropske unije ili Amerike ili nekog trećeg.
Ako nam je stalo do slobode, pravde i demokratije, ćutanje mora prestati.
Jer, rat sa režimom se nastavlja, novinarsko oružje je riječ a ćutnja – ćutnja nije ništa drugo do priznanje poraza!
Bonus video:
