Diplomata i sin prvog čovjeka Podgorice ošamario je urednika “Vijesti” te vrele avgustovske noći 2009. godine. Činjenica. Priznao je. Svaka čast - odlučio je da kaže istinu. Za očekivati je da će crnogorsko sudstvo imati razumijevanja za trogodišnje prećutkivanje istine, jer ipak je ovo naš mladi diplomata, a krivac za trogodišnju laž iznošenu pred sudom je, kako je kazao naš diplomata, njegov bivši advokat.
Takođe, krivac za šamar bi mogao biti samo novinar lista “Vijesti” jer je obavljanjem svog posla uplašio nemoćnog gradonačelnika i njegovog sina. Šamar se, ipak, u našem modernom, demokratski zrelom, evropskom društvu oduvijek koristio kao disciplinska alatka. A čovjek se još i pokajao. Zaista, treba mu skinuti kapu. Ne njegovu da skidamo, nego mi svoju, da se razumijemo.
Da bi ova uvodna ironija prerasla u sarkazam (ako već nije), uz rizik da budem shvaćen krajnje cinično, zamišljam scenario po kom je trebalo očekivati da neko iz Vlade izađe ispred staklene zgrade u Karađorđevoj bb i ošamari Vanju Ćalović jer je bukom htjela da spriječi održavanje sjednice naše izvršne, demokratske, dvodecenijske, bezgrešne vlasti. No, šamar može i više da zaboli kada se koristi u svom suptilnijem obliku, kroz mentalnu masturbaciju koju mojoj generaciji priređuju od rođenja.
Na primjer, pisanjem prekršajne prijave zbog ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja vožnjom kamiona sa kog su se vijorile žute zastave “Vrijeme je”. OK, dovoljno fer, što bi rekli Englezi, zakon je isti za sve.
Šipak. Da su kojim slučajem te zastave zamijenjene jarko crvenim sa našim zlatnim orlom, i da se sa razglasa orilo “da je vječna Crna Gora” (i neka bude, to nam je svima u interesu), uz parole jeftinog patriotizma, sa krunskim detaljem - slikom oca nacije, onda zakon ne bi morao da se primjeni.
Takav performans bi išao u svrhu zaštite identiteta države (partije) i naroda crnogorskog (partijskih vojnika), zaštite od hegemonije velikog sjevernog susjeda (partijskih nekadašnjih saveznika). Ali, za one koji se ne uklapaju u matricu (koji više vode brigu o socioekonomskim problemima nego o nacionalnom identitetu), slijedi jedna otvorena pesnica.
Obrazi nam bride u posljednje vrijeme i od još jednog šamara - ovaj put od tužilaštva koje je odustalo od gonjenja jednog bivšeg lokalnog funkcionera i jednog biznismena jer su priznali svoje grijehe (zloupotreba službenog položaja, divlja gradnja). Potom su odlukom tužilaštva svoje grijehe i okajali uplaćivanjem male sume novca u humanitarne svrhe.
Poruka prosječnom građaninu: krši zakon, obogati se, pokaj se i oprostiće ti država ako mali dio te zarade uplatiš ugroženima. Još ćeš se pokazati i herojem, Robinom Hudom.
Naravno, za sve ove odluke, šminka je tu: sve se radi po zakonskim odredbama, Ustavom definisanim principima, dobrom praksom Evropskog suda, u skladu sa agendom naših evroatlantskih integracija (ima ih izgleda nekoliko)… Kada to država zapakuje u marovićevski vokabular, nema tog Crnogorca koji će razumjeti suštinu poruke. Stoga prihvatamo šamar.
Kratka digresija: u Španiji “ogorčeni” izlaze na ulice da obilježe godišnjicu “Indignadosa”, pokreta koji se rodio kao odgovor građana na ekonomsku krizu, korupciju i nezaposlenost. U Italiji se bijes iskazuje bacanjem Molotovljevih koktela na zgrade koje Italijani doživljavaju saučesnicima u siromašenju građana.
Čak je i Berlusconi otišao ranije, a sada i njegov francuski drugar Sarkozy. Poenta je da, u toj nama dalekoj Evropi, ogorčeni građani udaraju šamare neodgovornim političarima, kažnjavaju ih neposlušnošću, organizovanjem demonstracija, blokadama, izbornim rezultatima.
U Crnoj Gori, pak, vlada opšta inverzija svega. Pošto smo izobličili sve evropske vrijednosti za koje se vlast (zajedno sa opozicijom, medijima, NVO sektorom i građanima!) deklarativno zalaže, prihvatili smo i fenomen šamaranja ogorčenih.
Mi smo tu da slušamo i ćutimo, da budemo jedan od zupčanika u ovoj nekontrolisanoj mašineriji. Ako iskočimo iz legla, ako ne podmazujemo mehanizam, slijedi nam jedan disciplinski šamar, još jedna runda mentalne masturbacije. Dok nam se obrazi ne usijaju od crvenila. Onog patriotskog, razumije se.
Da iskočim iz ovog sarkastičnog pristupa - mislim da je više nego zreo trenutak da se organizuje jedna ozbiljna debata, koja će se pokrenuti ne samo u medijima već i na ulici, među građanima, u kancelarijama i na drugim radnim mjestima onih koji imaju sreće da su zaposleni, u domovima onih koji su srećni jer imaju krov nad glavom…
A glavno poprište one velike debate u koju bi se uključili predstavnici vlasti, opozicije, novih partija, medija i NVO sektora, mogao bi biti neki napušteni ili zapušteni prostor - recimo tvrđava Španjola u Herceg Novom, ili sablasni Dom revolucije u Nikšiću ili neki sličan objekat. Tako bi se i valorizovao neki do sada neiskorišćen prostor. Tema debate bi bila: Kako dalje - protesti ili izbori?
Neophodno je da se istini pogleda u oči, da se računi saberu i da se na miran način, ukrštavanjem argumenata i sagledavanjem cjelokupne situacije, dođe do ozbiljnog rješenja nagomilanih problema u Crnoj Gori.
Ako je građanima ostalo malo dostojanstva, a ovima što nas šamaraju i mrva ljudskosti i ljubavi prema domovini (jedna mala jeftina patriotska floskula je morala da se ubaci), onda je zaista vrijeme da ogorčenost pretočimo u konstruktivni dijalog. Za organizaciju ovakvog jednog događaja potrebna je samo dobra volja, a za učešće i kvalitetan ishod potrebni su iskrenost i odgovornost.
Vrijeme je - ali za konkretan razgovor. Nadam se da će premijer, umjesto posjećivanja koncerata, svirki i putovanja, ozbiljno da razmotri organizovanje ovakve debate, pa da nam manekensko lice Vlade, novonamještena portparolka, donese makar jednu osvježavajuću vijest. Jer, i da su nam obrazi tvrdi kao nekada kod starih ljudi na selu, počeli bi pucati od ovoliko šamaranja. Činjenica je da smo ogorčeni, činjenica je da nas šamaraju. Možemo li sada da razgovaramo?
nemanja.tepavcevic@politics.ox.ac.uk
Bonus video:
