Nije ovo broj nekog sudskog predmeta. Ovo je dijagnoza našeg stanja - prevazišli smo crne slutnje i Kafke i Orvela.
Četvrtak je, 10. maj. 2012. Sjedim u sudnici Osnovnog suda u Podgorici, sutkinja Rabrenović, okrivljeni Mihailo Jovović i osoba Sin Prvi, podgoričkog vezira. Pored mene kolege u znak podrške nedužnom uredniku, na kraju klupe Kum Sina Prvog i Sin Drugi. I oni u znak podrške, kumu i bratu, jer danas je odlučio priznati da je lagao. Skoro tri godine.
Kum gleda nestrpljivo na sat, Breitling tričavih 10 tisuća eura, Sinu Drugom, vrijeme ništa ne znači. On je milioner, a tako mlad. Na njegovoj ruci takođe makina - Ulysse Nardin, 30 hiljada eura. Red iza njih, stariji gospodin, u skromnoj odjeći, crn u licu. Gleda, sluša i jede se. Sudija u penziji, 80-godišnji, Vukota Jovović, otac Mihailov.
Kreće priča. Blicnuo je te večeri, 5. avgusta 2009, fotoaparat Borisa Pejovića, na Bulevaru prema nepropisno parkiranom automobilu vezira svemoćnog. Razjareni vezir i njegov vozač, jedan audijem, drugi BMW-om, nagazili su gas i krenuli u potjeru.
Nakon stotinjak metara ponovo škripa guma, naglo kočenje, otvaraju se vrata, razulareni vezir izlijeće i na omalenog Borisa iskaljuje sav svoj bijes. Ološu, bagro, ne date mi mira, sada ću vam ja pokazati. Jedan šamar, drugi šamar. Bujica uvreda, nova porcija. Glavni urednik Vijesti to gleda i ne može da vjeruje da se nešto tako dešava. Dotrčava da zaštiti kolegu, vezir mu odgovara na isti način.
Dva udarca, rafalno. Ko si ti, onda pita, ali ga odgovor dodatno stimuliše. Urednik Vijesti, kaže Mihailo. Baš zato, još jedan šamar, i drugi. Urednik, metar i 90, misli da uzvrati ali kaže neću, jer onda ću biti kao i oni, ološ, bitanga i nasilnik. Tu je moja država, ona će da me zaštiti od ovih siledžija.
Ugroženom Ocu veziru i njegovom vozaču pod manom, stiže pojačanje. Sin Prvi, obijesni. Ne zna padeže, kaže “ušao sam u automobilu”! Ali zato zna da udara. I to s leđa. Kao svaka ološ, rekao bi njegov otac, ali ja imam razumijevanja za dijete - jer iver ne može da padne daleko od klade.
Mihailo svjedoči kako je od udarca samo osjetio jak bol i zujanje u ušima. Nije imao kad da se okrene jer otac napasnik je sipao bujicu uvreda i prijetnji, kada je začuo otvaranje vrata automobila, koji sekund kasnije i repetiranje pištolja, a onda je Mihailo pod pazuhom osjetio hladnu, metalnu glavu od koje se ledi krv u venama.
Gledam Vukotu, sudiju u penziji, svom sinu nije ništa ostavio, ni sat od 30 hiljada eura, ni BMW ili Audi, ni pištolj. Samo čast i ponos. Gledam ga i čini mi se da se kaje. Jer shvata da je to oružje koje je ostavio sinu nemoćno pred onim koje je vrhovna vrijednost današnje Crne Gore. Gledam sinove vezira.
Onaj okrivljeni se smješka, onaj u publici, sa satom od 30 hiljada, čatuje preko mobilnog. Javlja tati valjda kako mu se Sin Prvi ponosno drži. Priznaje da je lagao jer nema kud, svi nalazi potvrđuju njegovo nasilje. Ali je nastavio da laže u svim drugim detaljima, iako i tamo stoje nalazi vještaka koji ga razotkrivaju.
Ali i bez toga, sve se vidi. Prošlo je tri godine. Mihailo se naravno sjeća svakog detalja, jer se takvo iskustvo nikad ne zaboravlja. Sin Prvi velikog vezira nasilnika pati od amnezije, njemu je valjda prešlo u rutinu da psuje, udara, da razbija bubne opne, poteže pištolje...
Proces traje već 6 sati, prisjećam se Kafke i Orvela, ne sluteći da glavno tek slijedi. Svjedok vozač. Kao okamenjen, otvara usta, nijedna grimasa na licu, stoji na korak pored mene, trese se, znoji, ali jauk ne pušta.
Umjesto toga, tečno, kao pjesmicu, ponavlja iskaz dat kod istražnog sudije, dok njegov zadovoljni advokat Mugoša Treći, olovkom prati po zapisniku od istražnog da vozač-svjedok ne preskoči neku riječ ili zarez. Nepogrešivo! Na sva kasnije pitanja, samo jedan odgovor, ne sjećam se. Nije čuo kako Vezir Silni psuje Borisa, nije vidio kako ga šamara, nije zapazio ni kako sačekuje Mihaila, jedan udarac, drugi udarac.
Začuđen je svjedok vozač od vezira što je Sin Prvi priznao nakon tri godine da je udario Mihaila jer on ni to nije vidio. A uostalom zna sina od malih nogu - mirnijeg djeteta od njega nije bilo! Za ugled i ponos. Pravda se da mu je amnezija možda došla zbog udarca, više udaraca, koje mu je Mihailo nanio. Već sada se drhtavica pretvorila u groznicu. Sutkinja ga upozorava da je svaki lažni iskaz krivično djelo, ali on, kako će kasnije u holu sudnice priznati, samo radi svoj posao!
Zbilja, ima li bolje slike propasti ovog društva i dna koje smo dotakli, nego kada jedan jadni čovjek, biva prinuđen da zarad svog šefa i njegovog sina nasilnika, izmisli toliko stvari i pristane da prećuti sve ono što je te večeri zaista vidio. Vezir Silni pokušava da svog sina spasi neminovne robije priznanjem nasilja, a gura u zatvor i poniženje nedužnog vozača koji ne smije ništa da prizna!
Gledam Vukotu u posljednjem redu. Oči mu sjaje ispod crnih obrva, kao da plače, sluša o svom sinu siledžiji, zna da ga tako nije vaspitao, ali vidi i čuje ovog čovjeka, i ne zna da li da vjeruje njemu ili sebi. Toliko je Vukota častan da će radije krivicu preuzeti na sebe. Ipak, čovjek kao biće nije sačinjen da se toliko ponizi, da tako besprizorno laže, ipak sam ja nedgje pogriješio u Mihailovom vaspitanju, zbog čega je on postao tako sramotno nasilan i beskrupulozan.
Gledam njihove sinove - Sin Prvi zadovoljno klima glavom rođaku advokatu koji brani oštećeni mozak nesretnog vozača. Kum napušta sudnicu jer je scenario odrađen kako treba, sada nema šta da brine. Sin Drugi i dalje čatuje sa tatom, javlja kako su pobijedili. Šef parade Milo Prvi Veličanstveni u Gossipu već naručuje da se ohladi Dom Perinjon, za Mugoše i obavljeni posao.
Časni sud Mila Prvog Veličanstvenog zaključuje ročište nakon skoro sedam sati i zakazuje novo. Skoro će tri godine. Toliko dugo glavni urednik Vijesti živi pod optužbom VDT-a da je nasilnik i batinaš. Jer ako za Sina Prvog postoje neoborivi dokazi, zašto ih ne izmisliti i za Mihaila. Žrtvu i dželata u istu ravan i onda smo svi dželati.
Po istom sistemu, svi smo i mafijaši jer nam je otac nacije nepobitno mafijaš. I za to postoje brojni dokazi. Zašto ih ne izmisliti za sve nas. I zato smo svi neljudi - jer u društvu koje se mjeri satovima od 100 hiljada eura, mašinama od 6 hiljada konja i pištoljima, Uzi ili Glok, čast i integritet ništa ne znače.
Zato su i Magloid, i Glamurka sa Bastilje, i Glamurka iz vođine “Istine žive”, i Besplatne (junk) novine, i naše tužilaštvo, i narodna milicija, i časni sudovi - na pravom putu. Ne samo Mihailo Jovović, svi smo mi sramotnici, mafijaši i siledžije. Za sve nas se moraju smisliti dokazi da bi oni nepobitni, na koje pada prašina a koji govore o zločinima Mila Prvog Veličanstvenog i njegovih vezira, ostali nedirnuti. Orvel je bio u pravu, Kafka je samo naslućivao. Zato pomjerite svoje jeftine časovnike unazad, vi – siroti i sramotni građani ove države, jer ne živite 2012. već 1984! Orvelovu.
Orvel je bio u pravu, Kafka je samo naslućivao. Zato pomjerite svoje jeftine časovnike unazad, vi – siroti i sramotni građani ove države, jer ne živite 2012. već 1984! Orvelovu.
Bonus video:
