Dok se dnevni naslovi fokusiraju na rat, terorizam i zloupotrebe represivnih režima, a vjerski lideri redovno kukaju zbog sve nižih standarda ponašanja u javnom i privatnom životu, lako se stiče utisak da smo svjedoci moralnog kraha. Međutim, ja mislim da imamo razloga da budemo optimisti u pogledu budućnosti.
Prije 30 godina napisao sam knjigu „Krug koji se širi“ u kojoj sam rekao da se, istorijski gledano, krug stvorenja na koje primjenjujemo moralne standarde širi, prvo od plemena ka naciji, onda ka rasi ili etničkoj grupi, zatim ka svim ljudskim bićima, i, konačno, ka životinjama. To sigurno jeste moralni napredak.
Možda smatramo da evolucija vodi ka selekciji pojedinaca koji misle samo na sopstvene interese i interese svojih srodnika, jer je tako veća vjerovatnoća da će se njihovi geni raširiti. Međutim, kako sam tada govorio, razvoj razuma bi nas mogao povesti u drugom pravcu.
S jedne strane, sposobnost razumnog mišljenja daje očitu prednost u evoluciji, jer omogućava da se riješe problemi i planira izbjegavanje opasnosti, te se na taj način povećavaju izgledi za preživljavanje. Ipak, s druge strane, razum je mnogo više od neutralnog oruđa za rješavanje problema. On je više poput žičare: kada jednom krenemo njom, stižemo do mjesta do kojih nismo očekivali da ćemo doprijeti. Razum nam posebno omogućava da vidimo da su drugi, koji su se prethodno nalazili van granica naše moralne koncepcije, u datom smislu, isti kao i mi. Onda njihovo isključivanje iz sfere onih na koje primjenjujemo moralne standarde može izgledati proizvoljno ili, jednostavno, pogrešno.
Stiven Pinker umnogome pruža podršku ovom stanovištu. Pinker, profesor psihologije na Univerzitetu Harvard koristi nedavna istraživanja iz oblasti istorije, psihologije, kognitivne nauke, ekonomije i sociologije kako bi dokazao da je naša era manje nasilna, manje okrutna i mirnija od ijednog prethodnog perioda ljudskog postojanja.
Opadanje nasilja važi za porodice, naselja, plemena i države. U suštini, ljudi koji danas žive imaju manje šanse da umru nasilnom smrću ili da trpe nasilje i okrutnost nego njihovi preci koji su živjeli u bilo kom od prošlih vjekova.
Mnogi će posumnjati u ovu tvrdnju. Neki imaju ružičastu predstavu o jednostavnijem, navodno mirnijem životu u plemenima lovaca i sakupljača u odnosu na naš. Međutim, ispitivanje skeleta pronađenih u okviru arheoloških nalazišta pokazuje da je cijelih 15% praistorijskih ljudi umrlo nasilnom smrću od ruke drugog čovjeka. (Poređenja radi, u prvoj polovini XX vijeka, tokom dva svjetska rata u Evropi je poginulo nešto više od 3% stanovništva.)
Čak se ispostavilo da su i ona plemena koja su antropolozi hvalili kao posebno „pitoma“ – na primjer pleme Semai iz Malezije ili Kung iz oblasti Kalahari – imala stopu ubistva koja se, u odnosu na broj stanovnika, može uporediti sa Detroitom, koji je jedan od gradova sa najvećim brojem ubistava u SAD. Danas je u Evropi šansa da budete ubijeni deset puta, a u pojedinim zemljama i pedeset puta, manja nego da ste živjeli prije 500 godina.
Pinker prihvata činjenicu da je razum značajan faktor koji ističe trendove koje opisuje. Kao dokaz ove tvrdnje, on se poziva na „Flinov efekat“ – značajno otkriće filozofa Džejmsa Flina da koeficijent inteligencije raste iz generacije u generaciju. Prosječan IQ je, po definiciji, 100; međutim, da bi se dobio taj rezultat, dobijeni rezultati testova se moraju standardizovati. Kad bi prosječni današnji tinejdžer ili tinejdžerka polagali IQ test iz 1910, dobili bi rezultat 130, što bi bilo bolje od 98% onih koji su test polagali te godine.
Ovaj rast se teško može pripisati boljem obrazovanju, pošto aspekti testa na osnovu kojih su dobijeni rezultati ne zahtijevaju bogat vokabular, pa čak ni matematičke sposobnosti, nego ocjenjuje sposobnost apstraktnog mišljenja.
Jedna teorija je da smo bolji na IQ testovima jer živimo u okruženju bogatijem simbolima. Sami Flin smatra da je ulogu odigralo širenje naučnog načina razmišljanja.
Pinker tvrdi da nam poboljšana sposobnost razmišljanja daje mogućnost da se odvojimo od sopstvenog neposrednog iskustva i naše lične, paranoične perspektive i da svoje ideje uobličimo u apstraktnijem, univerzalnom smislu. Ovo nas, s druge strane, vodi ka većem moralnom obavezivanju, uključujući i izbjegavanje nasilja. Upravo ova vrsta sposobnosti rezonovanja je ono što je unapređeno tokom XX vijeka.
Dakle, postoji osnova da se smatra da nam je naša unapređena sposobnost rezonovanja omogućila da smanjimo uticaj onih impulsivnijih elemenata svoje prirode koji vode ka nasilju. Možda je ovo razlog značajnog pada broja stradalih u ratu od 1945. naovamo – pada koji je postao još izrazitiji u posljednjih 20 godina. Iako je tako, ne može se poreći da se i dalje suočavamo sa velikim problemima, uključujući, naravno, i prijetnju od katastrofalnih klimatskih promjena. Međutim, ipak postoji određeni razlog za nadu u moralni napredak.
Bonus video:
