Čak i da se dogodi malo čudo i u pet do dvanaest bude dogovorena izmjena Ustava u dijelu pravosuđa, što će reći da je DPS pristao da ispuni zahtjev opozicije o sprečavanju diskriminacije najbrojnije jezičke zajednice u Crnoj Gori i drugog po brojnosti, srpskog naroda, neće to biti nikakva pobjeda i istorijski spektakl. To bi bilo samo djelimično rehabilitovanje ljudskog dostojanstva i pravde. To bi bilo uvažavanje realnosti. To bi značilo ukidanje najočiglednije diskriminacije. To bi tek bio početak neke građanske Crne Gore. To bi bilo otrežnjenje za nacionaliste koji vjeruju da su na referendumu dobili i pravo da maltretiraju i ponižavaju druge. Moći će lakše da se diše, ali sve dok ne pobijedimo na izborima teško će se živjeti.
Da vlast nije navikla da radi šta hoće i kako hoće, da se ponaša bahato i neljudski, ne bi bilo mjesta da je opozicija pritiska i „ucjenjuje“. Za opoziciju je čak najčasnija stvar ucjenjivati ili uslovljavati Vladu da prestane sa diskriminisanjem ljudi. Strašno je, međutim, imati Vladu koja dio svog naroda doživljava kao neposlušno stado. Nije neočekivano da Milo Đukanović ne zazire od gaženja po ljudima i njihovim pravima – Milo pripada prošlosti. Strašno je što je Lukšiću strašno da uvaži, recimo, jezičku većinu, a vlada u ime većine. Zašto je dozvolio da to bude problem, da je kompromis ako otvori oči?! Na našu kolektivnu nesreću dogovor oko ustavnih promjena nije nikakav istorijski trenutak, nije ni prevrat ili obrt, nego tek temeljenje Crne Gore na jednakopravnosti. To je uspostavljanje pravila. To je početak zrelije demokratije. To je preduslov da otvorimo poglavlja 23 i 24, o vladavini prava.
Vlada hoće da stvori utisak kako je njihovo eventualno prihvatanje činjenica i sagledavanje realne Crne Gore u stvari ustupak. Kao da nam čine veliku stvar ako progledaju. Kao da bi dodjeljivanje službenog statusa srpskom jeziku i priznanje istine da je i trobojka do juče i oduvijek bila zastava Crne Gori, trebalo da ispuni sva naša očekivanja. Gotovo da se podrazumijeva da mi više ne bi trebalo da pitamo za uslove života, za inflaciju, za otpuštanja sa posla, za pljačkanja kroz privatizaciju, za korupciju u sistemu, za spregu sa kriminalom, za smanjenje plata i neizvjesno primanje penzija. Kao da je dovoljno i previše, čak, što eto sada i mi imamo pravo da pijemo vode kada smo žedni, te da ne bi smjeli ni da pomislimo da tražimo smjenu vlasti.
Preživljeni političar i predsjednik DPS Milo Đukanović vjeruje da ćemo biti naivni i potrčati da proglasimo pobjedu ako uspijemo da ostvarimo jednakost i pravdu – mi da budemo pobjednici, a on da vlada iz sjenke. Kako da ne! Pobjede će biti tek kada njegov politički uticaj bude neutralisan, on sveden na status običnog građanima, a Crna Gora slobodna i pravna država. Ima još do pobjede. U njoj moraju učestvovati svi. Građani moraju pobijediti svoje strahove i na izborima birati drugačije. Ljudi moraju shvatiti da opozicija bez njihove podrške ne može postati vlast, da ne možemo odnijeti pobjedu bez izbora. Možda i možemo, bilo je primjera, kroz revolucije ili pučeve. Ali ovdje smo gdje smo zato što smo vlasti mijenjali revolucijama. Revolucije su nam par puta na površinu uzburkane vode izbacile sve i svašta. Na kraju, u revoluciji i kroz nju opet bi najbolje plutao Milo Đukanović. Jedini lijek protiv diktatora je uporno i strpljivo građnje demokratije i osvajanje slobode.
Bonus video:
