U većini komentara, napad na novinarku posmatra se kao napad na nemoćnu ženu. Preimenujmo ovaj patrijarhalni talog u operativni pojam: pucano je na novinarku koja u svojim tekstovima istražuje kriminal na najvišem nivou, vezu između političara na vrhu i bosova podzemlja. Pucano je u istraživačicu činjenica koje bi na drugom mjestu bile „ pijetao koji kukuriče“ i pokrenulo istragu. Pucano je u novinarku koja istinu govori moći u lice. Ne mislim da je pucano u nemoćnu ženu i da je nesojski i kukavički to od muškaraca. Ubice su došle da je opomenu. I naručeno. Da pokažu da svoj posao umiju ozbiljno obaviti. Da joj kažu da je dodirljiva i da ako nastavi da piše, naredni napad neće preživjeti. Zato ne treba popiti patrijarhalna naklapanja kojima se želi skrenuti sa kolosijeka kao više puta do sada i sakriti istina. Država i institucije koje ne rade svoj posao se tako aboliraju od odgovornosti. Garant bezbjednosti svih građana je misaona imenica u prošlom tridesetogodišnjem periodu kojeg plaćamo. Patrijarhalni diskurs ili odgovornost institucija, vlasti, političke elite? Dakle, nije pucano u nemoćnu ženu nego očigledno vrlo upornu, istraživački nastrojenu i moćnu figuru - valjda te karakteristike pripadaju novinarki koja se zalaže za javni interes, pravo da znamo činjenice i pokreće proces nalaženja ili potvrde napisanog. Ona radi svoj posao najbolje što umije.
Koristimo se riječima a da ne znamo kako ta značenja čitaju ljudi oko nas. Neću ovog puta o tome koliko je to konfliktno. Radije bih o tome što se čita iz i iza. Napisao je neko da se u fazi pred lokalne izbore političari, umjesto VELIKIM temama (nacionalnog, vjerskog i etničkog...identiteta), bave MALIM (misli se na lokalne koje se tiču kvaliteta našeg života). Valjda se do sada nisu bavili malim temama jer se zna da je sve do te mjere centralizovano i devastirano pa se nema što odbraniti (zarobljeno; okupirano; oteto) a i „boj“ među identitetima je mnogo profitabilniji. Treba obezbijediti meso za okršaj ukoliko se desi da neko od tri konfesije odluči da poštuje suživot i učini ga prihvatljivijim tako što će se srušiti zidovi koji isključuju. Ovdje je nedopustivo imati istog boga, nedopustivo je ostati bez mogućnosti da glava kuće lupi o sto i „počisti“ taj nered... Miješanje različitih je svakako nadnacionalni korak od sedam milja u emancipaciji života, ekumenizam, bavljenje mirom u svakodnevici... protiv isključivanja i definisanja ko je nepoželjan. Najčešće sve druge teme pojede mrak, kojeg kreiraju i podržavaju narativi koji okupiraju. Naravno, među navedenim identitetima van radara ostaju drugi, različiti oni koji su opet „niži“ od onih imenovanih velikim. Ja bih rekla da je priča o „malim“ temama umočena u talog tih „velikih“ u ovoj kampanji u Crnoj Gori. Kako to zvuči na jednom primjeru? Ovako: „Borićemo se da Podgorica, ali i cijela Crna Gora, bude porodica“. Kontekstualizujući izrečenu političku namjeru (bolje rečeno znajući gdje živim) ne mogu a da se ne zapitam da li ovo u najboljem primjeru vuče na devetnaesti vijek i proziva iz taloga patrijarhata crnogorskog naroda, iskustvo zadružne porodice u kojoj je moć i odlučivanje koncentrisano na najstarijeg muškarca, u kojoj su svi poslušni radnici, u kojoj postoji samo granica sa vrhovnim autoritetom, gdje se novac dijeli iz glave i mnjenja jednog onog pomenutog, gdje se sjedi kako se kaže, jede kada se kaže, liježe kada se kaže, ide nekamo kada se odobrovolji, zavisnost od volje glave porodice...
Političar zaziva valjda ovu konotaciju kada govori o „zdravoj porodici“. Stavlja nas u poziciju da definišemo da onda postoji i neka nezdrava! A ne mogu da se ne upitam - što znači zdrava porodica nakon devedesetih, tranzicije sa negativnim ekonomskim i političkim efektima, ubijanja na našim ulicama, egzekucija nad onim koji drugačije misle, ponižavanja i ugnjetavanja različitih, mržnje prema svemu što nije isto... Živko Nikolić je upro prst u taj okov, u to zlo koje unesrećuje, ali smo mi ostali nasmijani, površni, neznaveni jer nismo umjeli pročitati što nam je rekao. I nije jedini Živko. Socijalizam je udario revolucionarno u te zadružne skupine i plemena. Zahtijevao to nadnacionalno. Vjerujem u nadnacionalno, internacionalno. Živku nisu oprošteni „grijesi“ za otvaranje očiju što je upro prst u temelj nerazvoja ili, preciznije, patrijarhalni mrak pasivnog i zaostalog kraja, kako su u socijalističkoj Jugoslaviji nazivali njen istočni dio a posebice Crnu Goru. Socijalizmu se ne obraćaju jer sada svi glume demokrate koje svoje programe baziraju ili na konzervativizmu, tradicionalizmu ili na partitokratiji, čak autokratiji, niko ovdje nema iskustvo sa demokratijom... Sakrivaju svoje komunističke šinjele i diplome partijskih političkih škola. Nema partije u crnogorskom višestranačju koja je odmakla od elementarnih uzusa KPJ po pitanju strukture i organizacije politika unutar partija.
Rezultati socijalizma nepobitni su u izgradnji i obnovi zemlje, osvojenih prava za sve u prvih 15 godina sa ogrominim naporom i najpoštenijim odnosom većinskog dijela stanovnika Jugoslavije. Očigledno je da je obrazovanje izgubilo trku sa profiterima. A kako je mladi političar učio u ovom sistemu, nije neobično da važno da puca homofobijom, mržnjom prema različitim što tako dovoljno razotkriva temeljni retrogradni diskurs vjeroispovjedača i njihov upliva u politiku i moć. Vjeronauka je odigrala bolje. Zagovara se vjerska džamahirija (sve kanonizovane religije pretenduju), rađanje i formiranje ratnika u ime nacije, budući ratovi jer nam trebaju vojnici a ne radnici... bilo za NATO ili za Ruse, potpuno je isto. Neki novi Avganistan...
Današnji zagovarači „zdrave porodice“ svih partijskih boja (pretpostavljam da se misli na patrijarhalne prisile, heteroseksualnost, tradicionalizam) ističu generisanu nesigurnost koju je po njima stvorila „druga strana“ (valjda ova koja zagovara ljudska prava i poštivanje slobode izbora), vide kao sopstvenu mogućnost da bi sebe predstavili kao garant sigurnosti. Ta laž, ko god da je proguta, uvodi nas u nacionalistički desni okvir koji vrši aproprijaciju prava žena, posebno reproduktivnih, prava seksualnih manjina. Svježi su primjeri iz komšijskih dvorišta. Srbijanska i hrvatska politika se obilato hvale, preko svojih granica, tim mračnjaštvom i tim zadrtim retrogradnim diskursom.
„Svim silama borićemo se da stvorimo jake pro-natalitetske mjere koje će mlade ljude podsticati, da stvaraju porodicu - stvaraju i Crnu Goru“. Nuđenjem zaštite prenatalnog života djeteta (pro-life struja koju podržavaju tri kanonizovane religije) ograničavanjem prava na abortus samo je jedan korak do koncepta distopije u kojoj je ženska suština samo da se razmnožava. Totalitarističko slijepilo mladih junoša desničara naspram neodređenog ideološkog okvira navodnih mladih demokartskih građanskih snaga, koja zapravo daje naznake da bi nas te japijevske mlade noge u uglancanim cipelama mogle bezdušno gaziti zarad profita i lidera, zapravo pokazuje da su ti partijski proizvodi „novi“ mladi političari, proizvod trideset godina nesmjenjivog DPS-a i trideset godina nesmjenjive opozicije kojoj se nije javno kritički saopštila naša tužna budućnost u čemu sami imaju odgovornosti. Dvostruko golo, tonemo u ubistva i krv, izmicanje pravde odgovornosti i nespremnost i nesposobnost institucija da se izvuku ispod partijskog šinjela na nacionalnom i lokalnom nivou.
Zagovaranje političke zajednice na vjerskim uzusima temelji se na odricanju prava odraslih žena (51%), da se suprostave, izaberu, odlučuju, misle, djeluju. Mi nismo neko ko niče iz zemlje, smeća i političkih grešaka. Možda bi bilo najednostavnije da nas neko zamijeni, poput one zamjene u porodilištu prije neki dan. Nesrećnih je na sve strane jer ne umiju da izaberu. A nemaju ni koga. Između političke pravoslavne džamahirije, političkih logora i političkog zoološkog vrta malo je šanse da se odlučuje sada i u nekoj bliskoj budućnosti. Dalje od ženskog tijela. Dalje od svakog dijela ženskog tijela.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
