Nema ništa lakše nego osuditi Brejvika, s prezirom gledati njegove fotografije salutiranja, gaditi se njegovih izjava. Standardno ga proglasiti teroristom, ludakom, masovnim ubicom, monstrumom, bla, bla... Na kraju, to je i naša građanska dužnost, nešto što se od nas podrazumijeva, htjeli mi to da priznamo ili ne.
S druge strane, ništa lakše nije ni – intimno ili javno - odobravanje Brejvikovih stavova i postupaka. Komentari sa Youtube na njegov sad već čuveni propagandni kućni uradak, brojni forumi na kojima se glorifikuje lik i djelo mladog norveškog templara, dovoljno govore u prilog. I to je jedan vid moralne obaveze prema ideologiji kojoj Brejvikove apologete pripadaju, i u tom smislu njihova reakcija je očekivana.
Norveška je, po procjeni Ujedinjenih nacija, najbolja zemlja za život. Posljednji podaci govore da se životni vijek stanovnika Kraljevine Norveške kreće oko 81 godinu, dok godišnji prihod iznosi 51.810 dolara.
Moj prijatelj sa porodicom preko deset godina živi u jednom norveškom gradiću (ime i dalje ne mogu da upamtim), otišao je krajem devedesetih; ima samo riječi hvale za norveški sistem: „Brate, ovo je raj za život“, često kaže. Ne pada mu na pamet da se vrati ovamo. I on se, kao i većina nas, pita kako je moguće da se u jednoj takvoj zemlji, u kojoj je stopa kriminaliteta i recidiva ispod evropskog prosjeka, u raju za život, desi jedan takav eksces?
Međutim, pravo pitanje odnosi se na posljedice napada, a u tome leži odgovor i na dileme oko uzroka. Nesumnjivo da je Brejvikov akt bio više od samog zločina: jasan i konkretan simptom patologizacije vrijednonosnog sistema na kojem počiva savremeno evropsko društvo. Istovremeno, to je bio i poziv ohrabrenja za sve istomišljenike da, kao i on, pređu s riječi na djela.
Jer, nije strašno ubiti; Anders Brejvik, dijete razvedenih roditelja, koji su nakon razvoda napravili uspješnu karijeru, lično je to dokazao i tako postao primjer, model po kom treba djelati. Ali, Brejvik nije tek model koji ukazuje i pokazuje kako ubiti, to su činili i čine mnogi drugi. Ovim aktom on je sebe postavio na mjesto oca budućeg haosa, nakon kojeg će doći do konačnog prevrednovanja sistema.
Poslovično kazano, Brejvik je odvrnuti ventil iz kojeg je prokuljala prljavština taložena i potiskivana u multikulturalnom principu evropskog psihičkog ustrojstva. Ono što je bedem multikulturalnog uspješno potiskivao i tolerisao već decenijama, izletjelo je svom snagom na površinu kao iz topa izbačeno, probijajući u samo meso uspješne demokratske svakodnevice.
Zamka koju je Brejvik postavio norveškom društvu, a i svima nama koji gajimo slične vrijednosti, ogleda se u nužnoj reakciji koja slijedi nakon njegovih postavljenih bombi i ispaljenih metaka.
To je ispočetka zgroženost, zatim osuda. Svojim izjavama datim u toku istrage i provokativnim ponašanjem na sudu, Brejvik traži nešto više od osude od onih koji ga se groze i osuđuju: on ište mržnju i samo mržnju, ne bi li probudio uspavani revolt i pokrenuo sukobe koje predviđa u svom obimnom manifestu „2083“. Time će on konačno postati otac rata i razriješiti Gordijev čvor evropske kulturne različitosti. Mržnja će samo roditi mržnju, Anders vrlo dobro zna šta radi.
Njegovo djelo zaveštanje je generaciji mladih mrzitelja koja tek raste i srednji prst budućim ekstremnim ljevičarima: samo zajedno, ujedinjeni u mržnji, klica netrpeljivosti će izrasti u razgranato stablo dostojno samog zla.
Kada su na jednom gostovanju na Korčuli, u okviru čuvenih filozofskih susreta, pitali Markuzea čega se najviše boji, odgovorio je da ga najviše plaši obnavljanje fašizma. Filozofov odgovor tada je mnogima bio prilično čudan. Danas, on je odomaćena pojava. Svako malo u medijima se pojavi poneka fašistička akcija, skandalozan govor sa fašističkom porukom.
U novom romanu Svetislava Basare „Mein Kampf“, koji je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu – ali je ipak, nije dobio (ko je čitao roman, jasno mu je i zašto) - fašizam kao riječ upozorenja nalazi se maltene na svakoj strani. Ono čega se Markuze pribojavao da bi se opet moglo desiti, Basara prenaglašava. Stanje je alarmantno, poručuje, galami. Sramežljiva mobililizacija intelektualaca nije rješenje. Agresivna kontrareakcija uopšte ne bi bila racionalan izbor, kao što smo vidjeli. Postoji li adekvatan odgovor protiv galopirajućeg maligniteta mržnje?
Sjajni Erih From je u aprilu 1942. u jeku rata, mode mržnje, stradanja, objavio članak „Should We Hate Hitler?“ Ako tekst nijeste čitali, na prvi pogled naslov će vas natjerati da pomislite kako je From, pišući iz udobne, sigurne fotelje Sjedinjenih Država, sijao mržnju prema nacizmu, Hitleru, masi koja je tada uživala fašističku ideologiju. Iako na jednom mjestu u pomenutom tekstu kaže da je sasvim opravdano mrzjeti fašizam („legitimate and rational hatred“), jer je u pitanju odbrambeni mehanizam usmjeren na odbranu života i životnih vrijednosti, From nikako ne promoviše mržnju prema fašizmu kao recept za uspjeh protiv pošasti.
Njegove riječi nijesu odraz mržnje prema neprijatelju, već motivacija da se snažnije brani ono što smo sazdali na ljubavi i zajedničkoj viziji bez obzira koliko smo različiti, ma koliko to patetično odjekivalo u našim glavama.
U ovim Fromovim zaključcima autor ovih redova vidi i odgovor na pitanje koje ga je navelo da napiše tekst „Da li treba mrzjeti Brejvika?“ Za odbranu ideje čovječnosti od onih koji vide čovjeka ali ne i čovječanstvo, treba ljubav prema ovoj ideji a ne mržnja prema devastatorima ideje. I da se razumijemo: ovakav odnos prema vrijednostima do kojih Evropa drži nije apologija političkom sistemu EU, već odbrana heraklitovske misli o jedinstvu suprotnosti – iz koje se javlja najbolji sklad. Zato Brejvika ne treba mrzjeti.
Quod erat demonstrandum.
Bonus video:
