Džena Talačkova je prošlog mjeseca ušla u finale izbora za Mis Univerzuma Kanade, ali je diskvalifikovana zato što nije rođena kao žena. Ova visoka lijepa plavuša medijima je rekla da sebe smatra ženom od svoje četvrte godine, da se podvrgla hormonskom tretmanu kad je imala četrnaest godina, a da je operaciju promjene pola izvršila sa 19 godina. Njena diskvalifikacija pokreće pitanje šta zapravo znači biti „mis“.
Pitanje od šireg značaja pokrenuto je slučajem osmogodišnjeg djeteta iz Los Anđelesa koje je rođeno kao žensko, ali se oblači kao dječak i želi da je smatraju dječakom. Majka je bezuspješno pokušala da je upiše u privatnu školu kao dječaka. Da li je zaista od ključnog značaja da se svako ljudsko biće obilježi kao „muško“ ili „žensko“ u odnosu na svoj biološki pol?
Ljudi koji prelaze granice polnih razlika trpe očitu diskriminaciju. Prošle godine su Nacionalni centar za transrodnu jednakost i Nacionalna radna grupa za homoseksualce i lezbejke objavilili istraživanje koje je pokazalo da je stopa nezaposlenosti među transrodnim osobama dvostruko veća od stope nezaposlenosti među ostalim stanovništvom. Pored toga, 90 odsto zaposlenih ispitanika je prijavilo da je na poslu izloženo nekom obliku maltretiranja, poput šikaniranja, ismijavanja, širenja neprikladnih informacija o njima među šefovima i saradnicima ili problema sa pristupom toaletima.
Štaviše, transrodne osobe zbog svog seksualnog identiteta bivaju izložene fizičkom nasilju i seksualnim napadima. Prema Monitoringu ubistava transrodnih osoba, u SAD je iz ovog razloga prošle godine ubijeno najmanje 11 ljudi.
Djeca koja se ne identifikuju s polom sa kojim su rođeni su u posebno teškom položaju, a njihovi roditelji se suočavaju sa teškim izborom. Još ne postoji način da se djevojčice preobraze u biološki normalne dječake i obrnuto. Čak i kada bismo mogli to da radimo, stručnjaci upozoravaju da su koraci koji se preduzimaju da bi se preobratili u pol s kojim se identifikuju nepovratni.
Mnoga djeca ispoljavaju transrodno ponašanje ili izražavaju želju da budu suprotnog pola, ali kada im se pruži prilika za promjenu pola, samo mali dio njih prođe kroz cijelu proceduru. Čini se da je upotreba hormonskih blokatora radi odlaganja puberteta razumna opcija jer i roditeljima i djeci pruža više vremena da razmisle o ovoj odluci koja mijenja cijeli život.
Međutim, i dalje ostaje širi problem to što ljudi koji nisu sigurni u vezi sa svojim polnim identitetom lutaju između polova ili što se oni koji imaju i ženske i muške polne organe ne uklapaju u standardnu dihotomiju muško-žensko.
Australijska vlada se prošle godine pozabavila tim problemom obezbjedivši tri kategorije pasoša – za žene, za muškarce i za one koji se ne izjašnjavaju o polu. Novi sistem takođe omogućava ljudima da izaberu svoj polni identitet koji ne mora da se poklapa sa polom koji su dobili rođenjem. Ovaj raskid sa uobičajenom rigidnom kategorizacijom iskazuje poštovanje prema svim pojedincima i ako to postane široko prihvaćeno i u drugim zemljama, poštedjeće mnoge ljude gnjavaže da objašjavaju birokratama nesklad između njihovog izgleda i pola koji je ubilježen u pasošu.
Međutim, može se postaviti pitanje da li je zaista neophodno da toliko često pitamo ljude kojeg su pola. Na internetu često komuniciramo s ljudima ne znajući kojeg su pola. Neki ljudi posvećuju veliku pažnju tome da kontrolišu koje informacije o njima će biti javne - zašto bismo ih onda primoravali u toliko situacija da kažu jesu li muško ili žensko?
Je li želja za takvom informacijom zaostavština doba u kojem su žene isključivane iz mnogih društvenih uloga i pozicija i tako lišavane privilegija koje idu uz njih? Možda eliminisanje situacija u kojima se ovo pitanje postavlja bez valjanog razloga ne bi samo olakšao život onima koji ne mogu da se svrstaju u striktnu kategoriju, nego bi doprinijelo i smanjenju nejednakosti za žene. Na taj način se takođe mogu spriječiti nepravde koje se povremeno nanose muškarcima kada je, na primjer, riječ o porodiljskom odsustvu.
Zamislite dalje kako bi, gdje god su homoseksualne veze zakonite, prepreke za brakove između homoseksualaca i lezbejki nestale kada država od supružnika ne bi zahtijevala da se izjasne u vezi sa polnom pripadnošću. Isto bi se moglo primijeniti na usvajanje djece. (Zapravo, postoje dokazi da dijete koje kao roditelji podižu dvije lezbejke ima bolju osnovu za život nego dijete koje je imalo bilo koju drugu kombinaciju roditelja.)
Neki roditelji se već protive tradicionalnom pitanju „je li dječak ili djevojčica“ i ne otkrivaju pol djeteta po rođenju. Jedan par iz Švedske objasnio je da ne želi da njihovo dijete tjera u „određeni kalup polova“, objašnjavajući da je okrutno „donijeti na svijet dijete sa plavim ili rozim pečatom na čelu“. Jedan kanadski par se pitao zašto „cijeli svijet mora znati šta se nalazi između bebinih nogu“.
Džejn Mekridi, autorka knjige „Podizanje djevojčica i dječaka: Unutar nauke o polovima“, kritikuje ove parove da idu predaleko. U svijetu kako je danas sazdan, ona ima pravo, jer će skrivanje pola djeteta samo još više skrenuti pažnju na njegovu polnu pripadnost. Ali ukoliko bi ovakvo ponašanje postalo uobičajenije – ili ako bi nekako postalo pravilo - da li bi u tome bilo išta pogrešno?
Koatuorka Agata Sagan je nezavisni naučniistraživač
Copyright: Project Syndicate, 2012.
Bonus video:
