Zemlja neće čekati

Naša planeta, naš dom je zanemaren. Klimatske promjene se intenzivno nastavljaju. Čini se da se poneka nova ekološka katastrofa dešava gotovo svakodnevno. Na ovaj Dan planete vrijeme je da se mobiliše cijeli svijet i da pošalje poruku da Zemlja neće čekati!“

Svijet je prešao dugačak put od prvog Dana planete za koji je ideju prvi promovisao Džon Mekonel na konferenciji UNESCO-a u San Francisku. Prvo proglašenje Dana planete bilo je u San Francisku, gradu svetog Fransisa, sveca zaštitnika ekologije.

Mi sada s pravom možemo reći da ne treba da se štiti zemlja, nego da moramo naučiti da živimo u harmoniji sa planetom koja podržava sami vazduh koji dišemo, poslove koje imamo i vodu koju pijemo. Može se reći da je savremena koncepcija Dana planete da mi kao ljudska bića nismo bez ograničenja - pohlepa u težnji ka bogatstvu podstiče rast, ali održiv rast.

Postoje tri rezultata koja se smatraju temeljnim za održivost:

1) Ekonomski prosperitet gdje otporna privreda vremenom gradi prosperitet i mjeri se većim mogućnostima, zaposlenošću iznad prosjeka, kao i blagostanjem domaćinstava i smanjem razlika u prihodima.

2) Ekološko zdravlje gdje čista i atraktivna sredina održava zdravo stanovništvo i jaku ekonomiju. Mjeri se smanjenjem potrošnje energije per capita, smanjenjem upotrebe neobnovljivih izvora, poboljšanjem kvaliteta vode i vazduha, smanjenjem količine otpada i popravljanjem kvaliteta staništa za ekosisteme i biljni i životinjski svijet.

3) Drušvena vitalnost gdje u raznolikoj, inkluzivnoj zajednici svaki pojedinac ima pristup sredstvima i prilikama potrebnim za uspjeh. Mjeri se smanjenjem obrazovnih i zdravstvenih nejednakosti, povećanjem nivoa bezbjednosti i uključenošću zajednice.

Ako postoji simbol koliko Crna Gora, „ekološka država“, malo poštuje Dan planete, onda je to KAP. Mulj, iskorištavanje radnika koji su otpušteni i izmanipulisani, poreske olakšice i krediti od preko 300 miliona eura i sva ta subvencionirana električna energija - koju plaćaju građani Crne Gore - iako nivo uvoza struje od „prijateljskih dobavljača“ raste iz godine u godinu, tužni je simbol šale da je poštovanje prema ovim stvarima imperativ definisan Ustavom – najvišim zakonom u zemlji.

Međutim, svaki problem predstavlja priliku, a ovdje je pitanje da li Vlada ima mašte i hrabrosti da se zagleda u KAP i razmisli kako bi ovo moglo biti drugačije, kako bi ovo moglo biti bolje; Kako bi ovo moglo biti poštenije, čistije i bezbjednije... a da se istovremeno zadrže ili stvore nova radna mjesta?

Iako je dogovor koji su u „Grandu“ zalili Đukanović i Deripaska ostavio u nasljedstvo dug svakom građaninu Crne Gore, čime se ovdje nećemo baviti, budućnost KAP-a je otvoreno pitanje.

Dakle, zamislimo na trenutak da nadležni imaju mašte i dalekovidosti da razmišljaju o boljoj budućnosti gdje KAP manje zagađuje, proždire manje energije, a i dalje obezbjeđuje više radnih mjesta, dok čini da se Crna Gora ističe kao pravi pokrovitelj održivosti u skladu sa imperativom ekološke države koji je definisan Ustavom.

Zamislimo da se KAP preorijentiše sa prerade sirovog boksita – crnogorski boksit je ionako izuzetno složen i ima visok nivo silikata, što zahtijeva još više energije za proces prerade – na reciklažu aluminijuma?

Prije nego što se nasmijete, uzmite u obzir da su Međunarodni institut za aluminijum, Evropska aluminijumska asocijacija i Organizacija evropskih aluminijumskih rafinerija i distributera sačinili 2009. izvještaj pod nazivom „Globalno recikliranje aluminijuma: Kamen temeljac održivog razvoja“.

U izvještaju se navodi da „u poređenju sa proizvodnjom primarnog aluminijuma, za recikliranje aluminijumskih proizvoda potrebno je samo 5% količine energije, a tokom procesa se emituje samo 5% gasova koji izazivaju efekat staklene bašte. Recikliranje je glavni aspekat dalje upotrebe aluminijuma, pošto više od trećine sveg aluminijuma koji se trenutno proizvodi u svijetu potiče od starog, otkupljenog ili novog otpada. Visok kvalitet aluminijumskog otpada uvijek je bio glavni razlog za reciklažu, nezavisan od zakona ili političkih inicijativa. Za neke proizvode, uz ovu očiglednu ekonomsku dimenziju, sve veća zabrinutost za životnu sredinu i pojačana društvena odgovornost, naročito tokom protekle decenije, služile su za povećanje reciklažnih aktivnosti kako bi se konzervirali resursi i izbjeglo gomilanje.“ Razmislite o tome za trenutak... smanjenje potražnje za energijom od 95%.

U konkretnim ciframa, koristeći podatke za Crnu Goru iz 2011, smanjenje potrošnje energije u KAP-u za 95% bi smanjilo račun za struju ove kompanije (po sadašnjim cijenama) sa oko 43 miliona na 2,2 miliona eura. To bi imalo ogroman uticaj na uvoz struje, smanjujući ga – opet prema podacima iz 2011 – sa oko 60 miliona eura, na 3 miliona eura. Naravno, uvijek postoje kretanja na tržištima i cijene rastu, ali bi uštede, u svakom slučaju, bile ogromne.

Ako bi se KAP preorijentisao na reciklažu, ne samo da bi drastično smanjio one račune za struju koje vi plaćate i emisiju štetnih gasova, nego više ne bi bila potrebna ni ona jalovišta koja su potencijalno ogromni zagađivači – iako je vlada prihvatila punu odgovornost za istorijsko čišćenje kada je prodala fabriku Deripaski.

Naravno da postoje problemi... mora se formirati lanac snabdijevanja kako bi se fabrika hranila i mora se investirati u modifikovanje fabrike kako bi mogla da prihvata aluminijum za reciklažu – većinu trenutnih fabrika bi trebalo razmontirati, ali bi i ova mogla biti upotrebljiva. Međutim, ukoliko Poljska i Estonija – relativno nove članice EU – imaju stopu reciklaže 92% odnosno 65% jednostavnih predmeta poput aluminijumskih limenki (npr. limenki od Koka kole), a ako se KAP nalazi na direktnoj željezničkoj liniji prema Srbiji i dvije luke na jadranskoj obali, onda sigurno postoje mogućnosti. Ipak, postoje mnoga otvorena pitanja koja bi trebalo analizirati, a recikliranje nije magično rješenje ukoliko se ne može pretvoriti u profit.

Druga opcija bi bila zatvori KAP. Iako odluka da se investicije preorijentišu u pravcu reciklaže možda ne bi bila održiva, uštedjelo bi se 60 miliona eura godišnje pošto bi se uvoz struje sveo na nulu.

U bilo kojem slučaju, jalovišta kojima se treba pozabaviti ostaju – što je veoma skup proces ako se želi pridržavati standarda EU – ali to će morati da se uradi u nekom momentu, pa što se prije to pitanje riješi, to bolje.

Poljednji, ali ne manje važan problem su radna mjesta. Reciklaža bi zahtijevala ponovnu obuku radnika, pošto je to proces koji je potpuno odvojen i tehnološki sofisticiraniji u odnosu na trenutnu preradu sirovine. Pitanje je, ako imate ograničene resurse, gdje ćete ih rasporediti kako bi najbolje služili snažnoj i održivoj ekonomskoj budućnosti.

Dakle, na Dan planete treba da mislimo jasno i pragmatično o budućnosti KAP-a, ogromnim izazovima i teškim odlukama koje treba donijeti – ali samo na osnovu profesionalne nezavisne procjene opcija. Vlada koja bi se ovim pitanjem pozabavila profesionalno i uzimajući u obzir dugoročnu korist i prijetnje za ekonomiju zemlje sigurno će doprinijeti tvrdnji da Crna Gora stvarno zaslužuje status ekološke države.