Još se sjećam riječi moje nastavnice književnosti koja je neumorno ponavljala da najinspirativnije priče za pismene zadatke, pa i za razmišljanje uopšte, možemo pronaći u djelićima razgovora ljudi koje sretnemo na ulici, u njihovim pogledima krajičkom oka ukradenim. Nagon za ovakvim opservacijama mi je uvijek bio jači u Crnoj Gori. Čini mi se da ti komadići dnevnih životnih situacija, meni nepoznatih ljudi, imaju veću težinu na novskim stepeništima ili na podgoričkim bulevarima. Letimičnim žvakanjem novinskih tekstova, audio-vizuelnim upijanjem uličnog materijala, osjetio sam grč zbog besmislenosti stanja u kome se nalazi naše društvo.
Porodična idila - akteri: uglađeni otac i kao lutka obučena kći; mjesto radnje: podgorička Via Montenapoleone; vrijeme: sunčano. Vidjevši cijeli drvored izlijepljen žutim plakatima na kojima je pisalo “Protest 18.03.”, djevojčica je pitala oca za objašnjenje. Trudeći se da joj najjednostavnije pojasni značenje protesta, otac je odgovorio: “Sine, to je ono kada nekim ljudima nešto smeta ili im ne daju ono što traže, pa oni izađu na ulicu da viču i tako traže to što im treba”. Da, u Crnoj Gori sam. Kćerka je ovdje sin jer je to valjda vrijednija titula? “Znači, kad ti i mama nećete nešto da mi kupite, ja mogu da vičem na ulici?” dovitljivo mu je odgovorila kćerka-sin. “Ako budeš dobra, kupićemo ti, ne moraš da vičeš na ulici.”
U trenutku sam pomislio da slušam “promidžbenu” službu Vlade koja građanima poručuje da budu dobri i da će naša uspješna evropska agenda da im sve želje ostvari. U suprotnom, računi će biti veći, gorivo će biti skuplje, a državni službenici će i dalje da se ponašaju bahato i da iz inata voze službena kola van radnog vremena. Tako je i bilo. Izgleda da nismo dovoljno dobri građani ove vlasti, pa se moramo pomučiti da zaslužimo nešto bolje. Zaključak? Ideja protesta, potpuno je obesmišljena.
Osim reklame za ženski veš, ničeg novog nije bilo u kampanji za lokalne izbore u najvećem gradu Boke. Umjesto ozbiljne programske ponude za reanimaciju umrtvljenog grada od skalina, DPS-ova retorika se zadržala na kritikovanju medija i porukama o ribolovu, ali onom lovu na opozicione ribe. SDP je, rukom na srcu, pozivala na neophodnost “crnogorizacije” grada pod Orjenom. SNP, uprkos kontinuiranom insistiranju na građanskom profilu te partije, nije ni ovaj put propustila priliku da poruči kako će odlučno stati u odbranu srpskog jezika. Po objavi rezultata, Radio Herceg Novi nije uspio ni da simulira objektivnost - usplahireno javljanje iz štaba SNP-a i zaključak novinarke da je Novi ostao, ni manje ni više nego, slobodan. Od čega? Od koga?
Da sumiram: sudeći prema partijskim kampanjama, Novljanima nije bitno rješenje vodosnabdijevanja, izgradnja nove autobuske stanice i škole u Igalu. Ne, ovi izbori su bili o jeziku i državnoj pripadnosti. I o ženskim grudima naravno. Na ovom primjeru još više je izoštrena obesmišljenost sociopolitičke situacije u Crnoj Gori - na lokalnim izborima ni riječi o lokalnim problemima i rješavanju istih; oni koji (s pravom) kritikuju rad državne televizije zbog subjektivnosti i udaljavanja građana po nacionalnoj i partijskoj osnovi, istu tu matricu su uspostavili na lokalnom nivou. Kako sam ja onda kao građanin slobodan i u Crnoj Gori i u Novom koji je njen dio, htjeli to ili ne?
Da riječ “gadluk” ima smisao ne samo na crnogorskom, već i na engleskom jeziku, objasnio nam je gradonačelnik Podgorice. Prvi i svemoćni čovjek Glavnog grada, u nekoj vrsti pred-vaskršnje poslanice, pozvao je Boga da pogleda medije (“God look!” - reče g. Mugoša) koji “prljavo” izvještavaju o njegovim poslovima, misleći time na “Vijesti”, “Dan” i “Monitor”. Ako izuzmemo britanske tabloide, u odnosu na evropski prosjek, crnogorska štampa je još u povoju kada je riječ o kvalitetu i profesionalnosti - da se ne lažemo. Ali to je najmanje čudno imajući u vidu stanje demokratije u Crnoj Gori o kom je tako ponosno govorio g. Marović u intervjuu za RTCG. Ono što je uvreda za društvo, ono što zaista predstavlja vrhunac vulgarnosti su tekstovi državnih novina. Može li onaj uglađeni otac sa početka kolumne da svojoj kćerki-sinu pokaže primjerak “Pobjede” a da time ne narušava njeno pravo na zaštitu od sadržaja koji se graniči sa pornografskim?
Za razliku od gradonačelnika Podgorice koji poziva Boga da gleda na “gadluk” pomenuta tri medija, ja kao građanin očekujem od državnog tužilaštva da otvori oči pred flagrantnim kršenjem Ustava i pozivima na linč koji se serviraju na tako vulgaran način da bi najstariji crnogorski list trebalo etiketirati sa 18+, makar da bi se djeca zaštitila. Povrh svega, premijer se poziva na postojanje medijskog samoregulatornog tijela koje se treba pozabaviti ovim pitanjem. I ovo će ostati još samo jedna u nizu besmislenih priča crnogorskog izobličenog sistema vrijednosti.
Sve je obesmišljeno - generacije će pričati o zemlji Montenegro, koja sija kao Monte Karlo iz pesme srpske estradne umetnice JK, koju vode Mary Poppins, Rodni i drugi likovi lošeg smisla za humor, u kojoj se krajnje uvredljiv sadržaj jednog dnevnog lista finansira parama građana, u kojoj rame uz rame žive oni sa luksuznim automobilima i stanovima “preko Morače” i oni koji iz mjeseca u mjesec rastežu svoju kreativnost do ivice pucanja ne bi li pronašli način da prežive sa 200 eura…Životna pitanja su potisnuta identitetskim, zovemo neku imaginarnu figuru se bavi poslom tužilaštva. A g. Marović kaže da je ponosan što je slomio komunizam - pitam se, u čemu se razlikuje vladavina DPS-a, koja će, sve su prilike, da nas prati i narednih dvadeset godina? Sve ovo počinje da liči na inverziju stvarnosti u kojoj je teško razlučiti šta je istina a šta laž. Ovakva obesmišljenost postaje nepodnošljiva. Ubija elan i razara optimizam. Možda griješim - možda sam pogrešne novinske naslove žvakao i pogrešnim ulicama prolazio otimajući mrvice pogrešnih razgovora. Nažalost, selektivnim otvaranjem očiju i ušiju teško da ću pronaći smisao koji je potpuno izgubljen.
Bonus video:
