Neobičnim sticajem okolnosti saznala sam da u Budvi boravi djevojka čiji život i školovanje zavređuju poštovanje. Istina, ona se ne razmeće titulama niti spada u „zlatnu mladež“ neke od političkih partija. Iako je Crnogorka, Slovenija je bila „dobra vila“ njenog školovanja. U Mariboru je stekla prestižnu međunarodnu maturu i potom čak u dva navrata stipendiju za studije u Engleskoj. Ne treba ni pominjati da je višestruko odgovorila strogim britanskim uzusima. Sada predaje na tamošnjem fakultetu, a u Budvi trenutno piše doktorat iz oblasti neurologije. I sve ostalo iz djevojčine biografije liči na „naučnu fantastiku“ - to što govori pet jezika, što je ostala vjerna svojim umjetničkim interesovanjima, a savršeno je prirodna i nenametljiva osoba.
Za Crnu Goru, međutim, ona je potpuni anonimus. Nikada nije dobila stipendiju za neki kongres ili naučni rad. Iako bi bila pravi ambasador zemlje, našoj domovini takvi očito nisu potrebni. Sasvim je izvjesno da u Crnoj Gori ne postoji ni ideja da se formira baza podataka o našim studentima u inostranstvu, o tome gdje bi u domovini mogli da rade, na obostranu korist. A i šta će nama ta baza podataka - pa mi već imamo nekoliko hiljada nezaposlenih visokoškolaca i niti jednu ideju kako da se to stanje promijeni. Bez upisne politike i saglasja sa tržištem rada, školuje se na hiljade pravnika i ekonomista, a diljem zemlje niču isturena odjeljenja i fakulteti za sve moguće menadžmente. Na stotine ljudi se obnoć „preobražava“ u univerzitetske profesore, a da ih niko ne pita za javno potvrđene naučne radove i doprinos struci. „Silu na sramotu“ moramo imati sve fakultete, kao da nas ima šest miliona. Tako pojedini organizaciono skupi fakulteti koštaju mnogo više nego da, kao mala zemlja kojoj je potreban ograničen broj stručnjaka, stipendiramo ljude na prestižnim svjetskim univerzitetima i da ih obavežemo da se vrate u zemlju. Za sada oni odlaze sami, jer im stranci daju stipendije. I obično se ne vraćaju, a mogli bi.
Kada vam obaviještena djevojka govori o pojedinim sjajnim profesorima iz gimnazije u Podgorici, o gimnaziji u Mariboru, studijama i radu u Londonu, a posebno kada vam razložno sumira prednosti i nedostatke Balkana, počinjete da se nadate da odlazak mladih ljudi u inostranstvo na školovanje ne mora značiti njihov konačni odlazak iz zemlje. Pitanje je samo da li će domovina uspjeti da prepozna sopstveni interes u tome da se oni školuju na najboljim svjetskim fakultetima. I hoće li im omogućiti da se vrate i da kao vrhunski profesionalci pristojno zarađuju za život. Tada bi možda bilo manje potrebe da se zadužujemo i da vraćamo tuđe dugove.
Balkan, dakako, ima hiljadu i jednu manu, i one nam često zamračuju sve pozitivno. Međutim, ova mlada doktorantica savršeno jasno vidi i ono što u Engleskoj dobija i ono što gubi. Zbog toga cijeni svoju vezu sa mladićem iz Slovenije, uvijek spremnim da je upozori da je i slobodno vrijeme važno za sreću. Naši prostori, kaže, pružaju više mogućnosti da čovjek provede svestran i ispunjen život, da lakše odgaji djecu, da njeguje prijateljstvo, da uživa u maternjem jeziku i humoru, lijepim predjelima i vazduhu koji miriše na dom. Ona ni ne želi da ostane u svijetu koji joj je omogućio uspjeh. Čežnjivo gleda ka mogućnostima da se zaposli u Sloveniji, jer je ta zemlja „negdje između“ našeg najčešće neprofesionalnog Balkana i surovog zapadnjačkog pragmatizma. Istina, i domovina Crna Gora joj je bila u planu. Pokušala je da se vrati, shvativši ubrzo da kod nas čovjek uglavnom mora da radi sam, uz puno opstrukcija svake vrste. Vjerovatno je shvatila da u našoj zemlji nije problem samo korupcija, već i posvemašnje neznanje, zbog kojeg svi problemi izgledaju još veći i devijantniji.
Mogućnost da mladi ljudi odu na visoko rangirane fakultete i steknu znanja i vještine koje će domovini donijeti dobrobit, vraća nas na staru priču s početka naših privatizacija. U blaženom neznanju, mi smo nemilice privatizovali sve svoje resurse i privredu. Bacali smo se u opasni liberalni zagrljaj i čekali da tržište „ispegla“ mane naše ekonomije, našu lošu radnu etiku i otpor ka procjenjivanju rezultata rada. Uzalud su oni dalekovidiji upozoravali da je mnogo bolje da prvo uvezemo strogi zapadni menadžment pa da tek nakon toga privatizujemo privredu i ostvarimo dugoročnu korist - kroz zaposlenost i kroz investicije. Da se tako učinilo, mnogi naši hoteli i fabrike ne bi danas bili ruševine. Da smo „kupili“ menadžere obučene da uvedu sistem odgovornosti i kontrole, mogućnost otkaza ili nagrađivanja, a posebno obuzdavanje ponašanja u stilu „pola Zeću, pola preduzeću“, danas bi bilo više radnih mjesta i više konkurentnosti u privredi. Na našu žalost, pobijedili su neznanje, karaoke kapitalizam i - „Zećov zakon“. A on je u toku privatizacije doživio tako eksplozivan rast da nam je poslije eksplozije malo šta ostalo u funkciji.
Obruč prinudne štednje, kojim Crna Gora plaća svoje neznanje (i korumpiranost), donio je neočekivano i nažalost zakašnjelo priznanje važnosti obrazovanja. Naime, ministar rada je izjavio da će se u okviru mjera štednje, nastojati da se ne smanje plate prosvjetnih radnika. To jeste najmanje što se može učiniti, ali je isto tako važno vidjeti gdje se i kako u ovom sektoru nepotrebno troši, a zauzvrat ne dobija odgovarajući kvalitet. Ukoliko sve više dobronamjernih i informisanih ljudi savjetuje da najpreče potrebe za kadrom potrebnim u procesu pridruživanja EU riješimo slanjem studenata na provjerene svjetske fakultete, možda je vrijeme da evaluiramo i svoje visoko školstvo i povežemo ga sa onim što imamo na tržištu rada. I da se sjetimo svojih mladih i po svijetu rasijanih kadrova.
Bonus video:
