Veličanstveni miting udružene crnogorske državotovorne, demokratske i građanske opozicije (sastavljene od nekoliko političkih partija) za suverenu i međunarodno priznatu Crnu Goru (koji je istovremeno bio i antiratnog karaktera), održan je na Cetinju, ispred dvorca kralja Nikole I Petrovića-Njegoša, 1. februara 1992. godine.
Na tome, libertetskom, političkom skupu bilo je prisutno nekoliko hiljada ljudi. Okupili su se hrabri i ponosni crnogorski patrioti i indipendentisti, protivnici velikosrpske politike, ratne agresije na susjede i oponenti režima Slobodana Miloševića i njegovih eksponenata u Crnoj Gori. Miloševićevi vazali u Crnoj Gori nalazili su se u vladajućoj garnituri Demokratske partije socijalista (DPS-a), čiji su glavni reprezenti tada bili mr Momir Bulatović, dr Branko Kostić (član krnjeg Predsjedništva bivše SFRJ), te Milo Đukanović i Svetozar Marović.
Apsolutna vlast DPS je već bila odlučila i pripremala se da brzopotezno organizuje i održi referendum u zemlji, sa ciljem da u neregularnim, nedemokratskim i ratnim uslovima Crnu Goru utopi u pansrpsku “dvočlanu i modernu federaciju sa Srbijom” i “onima koji to žele”. To će biti uskoro i učinjeno (1. marta 1992, odnosno, 27. aprila iste godine, kada je u Beogradu proglašeno stvaranje “SRJ” i donesen njen Ustav). Taj miting na Cetinju je upriličen upravo u cilju političkog i ideološkog otpora tom planu i održan je sa plemenitom namjerom da se utiče kako bi se Crna Gora pokušala spasiti od ponovnog obezdržavljenja i propasti.
Konferansije programa na tome političkom skupu za suverenu i samostalnu Crnu Goru bio je Miodrag Iličković, funkcioner Reformske koalicije. Na početku mitinga govorio je, u ime Liberalnog saveza Crne Gore (LSCG), njegov potpredsjednik Miodrag Vukmanović, novinar (koji je nešto ranije zbog političkih uvjerenja nezakonito suspendovan sa posla) i slobodni intelektualac, član redakcije i kolumnista nezavisnog crnogorskog nedjeljnika “Monitor”. Vukmanović je u svom, programskom govoru, pored ostalog, naveo da postoji sijatest, nespornih, istorijskih i savremenih argumenata i racionalnih razloga za obnovu crnogorske državne nezavisnosti i suverenosti i očuvanje i afirmisanje nacionalne samobitnosti Crnogoraca. Zatim je dodao da se “u jednoj pretežno mitologiziranoj i ideologiziranoj istoriji nalaze i uporišta za razgrađivanje crnogorske samosvijesti”, te je poručio da nam istorija “jedino može pomoći da ne pravimo ranije greške”.
Miodrag Vukamović je, u tom svom govoru, podsjetio na povijesne okolnosti zbog koje su Crnogorci izgubili svoju državu 1918. godine. U tom smislu je saopštio: “Bojkotovanjem legitimne crnogorske Vlade u izbjeglištvu, demobilizacijom crnogorskih jedinica, kupovanjem glasova za brašno koje je dovela okupaciona vojska, bezočnom propagandom, pritiscima i lukavstvima, stvoreni su uslovi u kojima nije bilo teško izigrati sklonost Crnogoraca ka ujedinjenju u jugoslovensku državnu zajednicu. Bez pravnog oslonca u crnogorskom Ustavu, improvizovana je Podgorička skupština, na kojoj je Crna Gora pripojena Srbiji. Nije, dakle, istina da je Crna Gora unijela svoj suverenitet u Jugoslaviju 1918, već je kao sastavni dio Srbije ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nije časno poigravati se sa faktima koji se tiču sudbine čitavih naroda”, rekao je on. Potom je dodao da je ubrzo Crna Gora osjetila teško breme zla koje se snašlo takvim “ujedinjenjem”, nastalim okupacijom i, zapravo, nasilnom aneksijom Crne Gore 1918. godine.
Za Vukmanovića je “neslavni kraj Versajske Jugoslavije (1941-prim.N.A.) pokazao koliko su vještački bili njeni temelji”. On dalje tvrdi da je zajednička jugoslovenska država obnovljena 1945. godine u komunističkoj verziji i u toj avnojevskoj Jugoslaviji “Crna Gora je dobila mjesto ravnopravnog konstituenta. To zaslužuje, bez sumnje, patriotsku valorizaciju, a njegovim akterima ne može se poreći izvjesna dalekovidost, nezavisno od zaslužene propasti komunističke utopije”. Prema ocjeni Miodraga Vukmanovića, postojeći protivnici crnogorske državne nezavisnosti i suverenosti u ideološko-političkom diskursu i akciji “služe se u tu svrhu srpstvom, kao, navodno širom nacionalnom idejom, i one Crnogorce koji se ne žele staviti pod njihovu kapu, pogrdno nazivaju separatistima. Mada svi pošteni ljudi znaju šta je istina, treba reći da u crnogorskom slučaju separatizam nikada nije prešao granicu nužne odbrane, te da je, kao takav, prirodan i legitiman. To što se država, po unitarističkom konceptu dva puta raspala, toj gospodi ništa ne kazuje”.
Vukmanović nema dileme da je nasušna potreba Crne Gore i njenih građana da obnove crnogorsku državnu samostalnost i suverenost i smatra da su oponenti tom programu i cilju zagovornici velikodržavnog srpskog nacionalističkog i hegemonističkog koncepta, koji u tu svrhu koristi i zloupotrebljava epsko-romantičarske naslage, zablude i nasljeđe političke doktrine značajnim dijelom usađene u kolektivnu svijest Crnogoraca o njihovom udjelu u “srpstvu”. Inherentno tome, M. Vukamović rezonuje: “U trenutku jednog velikog istorijskog preokreta srpsko-crnogorske vlasti su ga upotijebili (hegemonističko ‘srpstvo’ - prim.N.A) kao populističku zamjenu za posrnuli komunizam. U ime te i takve ideje, čije se posesivnosti i nametljivosti danas stide svi umni i čestiti Srbi, pokušava se spriječiti deklarisanje crnogorske nezavisnosti”.
M. Vukamnović objašnjava da je to zato da bi vlastodršci u Beogradu i u Podgorici (aluzija na režim Slobodana Miloševića i njegove povjerenike u Podgorici) “iz egoističkih pobuda svim raspoloživim sredstvima spriječavali decentralizaciju i demokratizaciju Jugoslavije - gubeći pritom sve političke bitke, a zatim i vojne - imali gdje da se skrase. Da bi imali državu u koju bi mogli da smjeste svoju deklarisanu ideologiju, svoju parazitsku birokratiju i dakako vlast, osiguranu na državnoj svojini”.
On, zatim, apostrofira da od Crne Gore svijet „očekuje da poslije ponižavajućeg perioda vazalne i bezlične politike progovori, najzad, iz svoje najbolje tradicije, da povrati poljuljano samopoudanje i samopoštovanje i potraži, poslije nestanka Jugoslavije, bez posrednika, dostojno mjesto u zajednici evropskih naroda. To će moći samo ako bude slobodna i svoja. Ako postoji neka šansa za stabilizaciju ovog prostora, onda je to proglašenje i priznanje suvereniteta svim republikama bivše Jugoslavije, koje bi, vremenom, kao potpuno samostalne države, odlučivale o nekim formama ekonomskog i drugog povezivanja“, istakao je Miodrag Vukmanović (Vidi integralno objavljen govor Miodraga Vukmanovića na mitingu na Cetinju 1. januara 1992: „Monitor“, Podgorica, god. III, broj 68, petak, 7. II 1992., str. 7-8).
Nakon Vukmanovića, prisutnim građanima na tome zboru slobodnih ljudi obratio se mr Žarko Rakčević, poslanik u Skupštini Crne Gore i predsjednik opoziocione Partije socijalista, članice Reformske koalicije. On je, u svom govoru na trgu ispred dvorca Kralja Nikole, kritikovao velikosrpsku osvajačku, katastrofalnu, ratnu politiku i ideologiju i njegove eksponente “poreklom iz Crne Gore”, te postupanje režima u Republici Crnoj Gori, koji je bio u rukama DPS-a i njegovih saveznika i satelita.
Onima koji su negirali crnogorsku naciju i pravo na obnovu crnogorske države, u znak građanskog i političkog otpora, Žarko Rakčević je, tada, jasno poručio: “Rekoše da nema više Crnogoraca, postoje samo brda gdje su živjeli Crnogorci. A evo nas ima i biće nas, na njihovu veliku žalost. Dok je ovih brda biće i Crnogoraca, a poslije ćemo viđeti... Pogledajte ko je osporavao i ko najviše osporava Crnu Goru i Crnogorce - oni koji su se podigli na crnogorskom kršu i sirotinji, svijetloj, slobodarskoj istoriji i duhovnom bogatstvu. I po pravilu, kad pređu na drugo korito ćušnu ono rodno. Bili su koritari i ostaće koritari. Sačuvaj Bože bratski srpski narod od otpadnika crnogorskog roda i plemena. Sačuvaj i nas Bože njihove ljubavi i njihove brige. Njihova ljubav je ljubav prema vikendicama; njihova briga je briga za vlast i zato - hoće li Crnogorke roditi dovoljno novih junaka za njihove sulude velikodržavne programe”.
Potom Rakčević akcentuje: “Optužuju nas memorandumski gubitnici - zlotvori Srba i u centru, a posebno onih prečanskih da ćemo bodljikavu žicu staviti prema braći Srbima”. Za Rakčevića te optužbe su lažne, te on dodaje da “‘Crnogorci ne ljube lance’, a kamo li bodljikave žice. To kažu oni koji su ‘dva oka u glavi’ ostavili bez očinjeg vida i bez glave; oni koji su nas posvađali sa svima sa kojima su progovorili; oni koji su ogradili dvije stare južnoslovenske države Crnu Goru i Srbiju bodljikavom žicom; ogradili nas od evropske civilizacije, ogradili od normalnog svijeta, ogradili nas od mira i sreće, od braće”, poručuje on.
Na tome skupu Ž. Rakčević je istakao da je “naša kuća” suverena, priznata i poznata Crna Gora, ali bez ograde kako prema Srbiji, tako i prema Bosni, Hrvatskoj, Makednoji i Sloveniji. Bio je rezolutan Žarko Rakčević kad je zatim saopštio da ratni gospodari i njihove falange “samo misle da su srušili mostove; nijesu i neće moći srušiti mostove u nama. Ćuprije koje su u nama su otporne na njihove granate mržnje i šovinizma. Izrgadićemo ono što ste srušili, ali ćemo prvo obnoviti sopstveno dvorište, našu Crnu Goru. Nama Crna Gora, pa onda i Jugoslavija, a vama korijenje i toljage.
Novi svjetski poredak i nova evropska građevina ište od nas da međunarodna zajednica potvrdi suverenitet državi Crnoj Gori i zato smo danas ovdje. Zato potpisujemo i ovu izjavu (Izjavu o suverenoj Crnoj Gori - prim. N.A) i obraćamo se međunarodnoj zajednici. Ovo što činimo nije na bilo čiju štetu, a na našu je korist. Vjerujem da će međunarodno priznanje Crne Gore biti ostvareno mirnim putem. Poslije toga ćemo neminovno i drage volje graditi državnu zajednicu sa drugim južnoslovenskim narodima. Jugoslavija zasnovana na čistim računima ima šansu da bude stabilna državna zajednica.
Crna Gora je bogat dom različitim, a bliskim, suviše bliskih da bi bili odvojeni, a dovoljno različitih da ne bi bili isto. Zato vi koji tjerate našu braću Crnogorce, Muslimane i Albance preko Prokletija ili Foče, Srbe iz i preko Sandžaka, naše Hrvate i Bokelje preko Debelog brijega - ne činite uzaludni i neljudski posao; od nameta nema selameta. Oni pripadaju Crnoj Gori; oni su dio naše istorije i tradicije.
Neće oni svesti Crnu Goru na četiri nahije. Kralj Nikola je sa perjanicima i kapetanima Albancima i Muslimanima ne sužavao, već proširio i ustalio crnogorske granice. Oni će, u to sam siguran i danas, u crnogorskoj vojsci braniti postojeće granice zajedno sa nama Crnogorcima“, finalizirao je svoj govor na tome skupu za suverenu i međunarodno priznatu državu Crnu Goru mr Žarko Rakčević. (Navedeno prema kopiji originala/rukopisa Rakčevićevog govora). Poslije Rakčevića, na tom mitingu govorili su: Novak Klisić (Socijalistička partija); dr Čedomir Pejović (Socijal-demokratska stranka); Zarija Lekić (Nezavisna organizacija komunista), Miodrag - Mališa Marović (Savez reformista crnogorskog primorja); Rade Bojović (Jugoslovenska narodna stranka); publicista, književnik i novinar Mihailo Radoičić.
Na tome skupu govorio je i narodni heroj Jugoslavije, general JNA, prvoborac i revolucionar Jovo Kapičić. General Jovo Kapićić je, između ostalog, saopštio: „Srpsko-crnogorski tandem preko usijanih cijevi Jugoslovenske armije, koja drži ključeve rata, ne može praviti poslije Jugoslavije koju su srušili, treću Jugoslaviju, jer će drugi lako u njima prepoznati vuka u jagnjećoj koži”. (Citirano prema: N. R., „Dok je Lovćena nad nama...“, „Monitor“, Podgorica, god. III, broj 68, petak, 7. II 1992., str. 7-8). Zatim se prisutnima obratio poslanik Đerđ Đokaj (u ime Demokratske koalicije/Demokratski savez u Crnoj Gori i Stranka demokratske akcije Crne Gore), koji je poručio: „Želimo da živimo u zajedništvu na ovim prostorima. Sve opcije izuzev suverene Crne Gore kao samostalne države Albancima ni Muslimanima ne odgovaraju“ (Izvor: navedeni članak iz „Monitora“).
Na kraju tog mitinga, govorio je u ime organizatora i domaćina predsjednik LSCG Slavko Perović, koji je, zalažući se za obnovu slobodne, suverene, nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore, između ostalog, eksplicirao: „Slobodane Miloševiću, nije ti Crna Gora prćija, niti može biti zakrpa na prljavoj haljini tvoje politike. Neće se sudbina Crne Gore rješavati u zadimljenoj atmosferi pokreraških politikanskih partija. Preskupo nas je koštala da bi o njoj, kao slobodno zadatoj temi tokom jednog avionskog leta, razmišljao izvjesni gospodin Bora Jović... (Citirano prema: N. R., „Dok je Lovćena nad nama...“, „Monitor“, god. III, broj 68, petak, 7. II 1992., str. 9).
Lider crnogorskih liberala Slavko Perović bio je apodiktičan i decidiran kad je u svom govoru, na završnici navedenog mitinga, naglasio: „Shvatamo, naime, da država koju prave dva Kostića (dr Branko i Jugoslav Kostić i - članovi krnjeg predsjedništva SFRJ - prim.NA), jedan Jović (Borislav - prim. N.A) i jedan Bajramović (Sejdo-prim.N.A); da država koja, osim toga, u svojim temeljima treba imati jedan sprženi Vukovar i zgaženi Dubrovnik nikada ne može biti srećna država. Takvu državu neće ni srpski ni crnogorski narod. Takvu državu hoće posljednji branioci jednog totalitarnog sistema, koji im je omogućio ogromne stečene a nikad zarađene privilegije. Hvala vam gospodo, mi ćemo drugim putem. Srećan Ti put probuđena Crna Goro, srećan Ti put probuđena Srbijo“, kazao je na kraju svog govora Slavko Perović (Navedeno prema: Youtube.com LSCG dio I).
Na tom mitingu udružene crnogorske suverenističke opozicije, održanom na Cetinju 1. februara 1992, kojeg su organizovali Liberalni savez CG, Savez reformista crnogorskog primorja, Nezavisna organizacija komunista CG, Partija socijalista CG, Socijalistička partija CG, Jugoslovenska narodna stranka, Stranka nacionalne ravnopravnosti, Demokratska koalicija i Socijaldemokratska stranka CG, aklamacijom je usvojena „Izjava o suverenoj Crnoj Gori“.
U toj Izjavi, u osnovi, ističu se zahtjevi za uspostavom samostalne, suverene i međunarodno priznate i demokratske Crne Gore; te se izražava prihvatanje dokumenta Haške konferencije i Mirovnog plana Ujedinjenih nacija i traži se proglašenje neutralnosti Crne Gore u postojećem ratnom sukobu i povratak u zemlju građana Crne Gore, koji se nalaze u vojnim formacijama van Crne Gore...
Veća grupa učesnika tog mitinga, cetinjskih i crnogorskih momaka, horski i gromoglasno, više puta je, dok je skup trajao, hrabro, odvažno, prkosno, etički, ponosno i slobodarski, zapjevala: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče...“.
Bonus video:
