Budget (eng.) = kraljeva vreća s novcem
“Kad se vadi iz državne blagajne srce ne boli ni najveću škrticu”, (Ivan Raos)
“Ako se iz ove škrinje samo vadi a ne meće, brzo ćete joj viđeti dno”, (Kanjoš Macedonović)
PDV ili NE-PDV pitanje je sad!
Kao što hirurg dobro izvedenim zahvatom čovjeka spasi od smrti ili ga lošim ubije, tako i od loše budžetske politike države strada 'na tiho' mnogo više ljudi, porodica, preduzeća, investicija, razvojnih projekata...
Neko je rekao da ako hoćemo da upoznamo jednu zemlju onda treba da uzmemo tri njena dokumenta: turističku mapu, ustav i budžet. Stoga nije slučajna često citirana misao italijanskog državnika: “Pokažite mi budžet, pa ću znati kakva je politika, ekonomska i društvena struktura države”, (Marko Mingeti).
Ili jednostavna definicija slavnog profesora prava koja je osnov i objašnjenje stalnih nesuglasica države i njenih podanika: “Država je aparat manjine za ugnjetavanje većine” (Radomir Lukić).
Ekonomska snaga poreskog obveznika mora uvijek biti mjerilo poreske dužnosti. Da li se naša država trudi da jača motivaciju za plaćanje poreza bez isključive primjene sile i sankcija tj. da li jača elemente opravdanosti poreza? Drugim riječima, da li je upotreba poreskih prihoda u funkciji povećanja dohotka poreskih obveznika?
Ako “kralj” odluči da poveća PDV, siguran odgovor je NE!
“Suština javnih finansija je da jedna uska grupa ljudi raspolaže i odlučuje kako će se trošiti tuđe pare”, (Jozef Štiglic).
U finansijskoj literaturi je česta konstatacija da je smanjenje poreskog opterećenja - najbolja reforma oporezivanja! Na osnovanost ovakvog shvatanja je ukazao i slavni tandem finansijskih stručnjaka Hal i Rabuška kristalno jednostavnom tvrdnjom da “visoke poreske stope smanjuju želju za radom, štednjom i investiranjem zato što smanjuju dohodak preostao nakon oporezivanja”.
Niže poreske stope, dakle, uvećavaju podsticaj da se radi, štedi i investira jer je dohodak nakon oporezivanja veći. Nema toga poreskog obveznika koji 'gori od želje' da se zbog plaćanja visokog poreza liši svoje ekonomske snage i pogorša socijalni status.
Naravno, do sada niko meritoran nije doveo u pitanje poreski aksiom o nužnosti plaćanja poreza pa se samim tim on - podrazumijeva. Takođe su neupitni i univerzalni principi o tome da porezi ne mogu biti bez, iznad i protiv zakona, da porez treba da bude u korelaciji sa ekonomskom snagom obveznika, da je poreska obaveza univerzalna i da poreski teret treba biti ravnomjeran. Ali, u praksi nije baš tako. A zašto to u Crnoj Gori nije tako?
Za analitičare koji ne žele biti objektivni ovo su mučna pitanja na koja bi im odgovori bili mučni i kompromitantni. Objektivni analitičari će prvo poći od nesporne činjenice da budžet Crne Gore nije zadovoljio osnovno budžetsko načelo uravnoteženosti (prihoda i rashoda), da ga treba uravnotežiti odnosno da treba izvrštii njegov - rebalans! Ako je budžet rentgenska slika javnih finansija, a jeste, onda se vidi da je poprimio strukturno deficitni karakter. Zbog porasta javnih apetita, socijalnog pritiska i, moguće, forsiranja neregularnih (sivih) robnih i novčanih tokova nastale su pukotine u budžetu koje se ne 'popunjavaju'.
“Kada vlada ne uspije da uravnoteži svoj budžet, onda mora da pozajmi sredstva emitovanjem obveznica i tako nadoknadi manjak”, kaže nam Gregori Mankju u svojoj čuvenoj Ekonomiji. Pri tom nam kaže još i ovo: “Ako izuzmemo ratno stanje, nema opravdanja za neuravnoteženi budžet!”.
Zato, ako ste dozvolili takav luksuz pa 'uspijete' stvoriti deficit u miru, onda možete uravnotežiti budžet rebalansom, ali povremeno morate(!) obezbjeđivati i budžetski suficit kako dug ne bi rastao i time stalno nametao teret sadašnjim i budućim generacijama poreskih obveznika. Jer, prevaljivanjem obaveza na budući naraštaj će se neizostavno smanjiti i njihov životni standard. Krpljenje deficita metodom 'uzmi tamo, dodaj ovamo' neće zaustaviti pad svih vidova štednje, investicija, produktivnosti, proizvodnje i plata.
“Bitna karakteristika savremenog društva je - rasipanje!”, (Torens Veblen).
Postoji čitava paleta uzroka ovakvog stanja javnih finansija Crne Gore. Poznata opravdanja koja potežu zvaničnici o globalnoj krizi, regionalnim problemima, recesiji, teškoćama u euro zoni stoje, ali su atipični za samu Crnu Goru. Osobenost njenih problema su pojave i trendovi koji izviru iz modela i prakse onih koji se pitaju. Ti modeli su više sve drugo samo ne ekonomski: kulturni, sociološki, tradicionalni, mentalni, 'patriotistički', 'žrtveni' do modela “ja, pa ja”. Samoreklamerstvo koje zadovoljava samo njihove sopstvene sujete. Prilikom pripreme i izrade budžeta, primorani da uvode nove međunarodne modele budžetskog sistema ali uz neadekvatan pravni okvir, nekompetentnost i beskrajne 'ambicije bez pokrića' u budžet su unošene neadekvatne rashodne stavke ili nijesu unijeti znatni prihodi. Ovo je, u krajnjem, glavni uzrok deficita.
Skoro se čula i interpretacija jednog zvaničnika kako su Vladine obaveze po garancijama na vrijeme “pokrivene” predivđenim rezervacijama u budžetu! Kako same rezervacije kao sredstva u budžetu moraju na kraju imati i svoj izvor sredstava, pitanje je na kojim se budućim (i moralo bi biti izvjesnim) prihodima one temelj? Uzgred rečeno ovaj nas je zvaničnik koji je uz to i poslanik u parlamentu, početkom 2009. uvjerio kako se globalna kriza sigurno neće osjetiti u Crnoj Gori!
Mi ne živimo u poretku u kojem su pravila ista za sve. Tako je stvorena “kreativna igra” između odabranih i informisanih koji znaju kako treba igrati i onih koji se bore oko samih pravila igre. Tu pobjednika nije teško naslutiti. Ali, ima nešto što one koji se pitaju dodatno i ozbiljno opominje: četiri osnovna međunarodno priznata principa OECD o ličnoj, poslovnoj odgovornosti, pravičnosti i transparentnosti koji će morati biti inplementirani u domaću regulativu. I sve ide ka tome.
Kada posmatrate reakcije onih koji se pitanju bilo iz prvog, drugog, ili nekog n-tog ešalona ne možete a da ne zapazite isto: svi se oni upiru iz petnih žila da javnost ubijede kako baš oni nijesu odgovorni za neku evidentno nastalu štetu. Naravno, samo da zadovolje svoju sujetu. A štetu će nadoknađivati - buduće generacije “crnogorskijeh” građana.
Bonus video:
