Gotovo da čovjek ne zna da li je zanimljiviji bio sam protest ili ova provincijska opereta koja je uslijedila nakon protesta. Uostalom, kako očekivati nešto drugo osim najnižih podvala i vrištećih frustracija jedne intelektualno-političke kamarile koja se nakačila na uobičajenu, poželjnu dvorsku estetiku.
S jedne strane imate Lukšića koji se, nešto inteligentnije od ostatka svoje ekipe, trudi da simbolički “posvoji” proteste, da se gotovo legitimiše kao njihov zastupnik u sferi tzv. ozbiljne politike. I ovaj modus reakcije zaslužuje nekoliko riječi. Ako ništa drugo jer je takav “manevar” relativno nov na crnogorskoj sceni. Ali, malo je vjerovatno da će premijer odista postići nešto ovakvom strategijom. Vjerovatnije je da će takva strategija “njegovima” izgledati kao puka slabost, a “ostalima” samo – smiješno. S druge strane, nisam siguran da će baš dugo moći da igra na žici na ovaj način.
No, po običaju, i tu, u oštroj konkurenciji gluposti, gadosti i pokvarenosti imali smo one koji su se posebno istakli. Crnogorski Crni biseri. Hiperrealistička slika duhovne bijede.
Đukanovićeva formulacija o “manipulisanju nezadovoljnima” je dirljiva, i možda mu opet treba uručiti onu nagradu za humanistu godine. Nema njegove duše niđe. On je, doduše, mnogo vještiji u manipulisanju zadovoljnima, tu je istinski majstor, tako da ne bi trebalo da mu smeta kad neko hoće da se pozabavi i nezadovoljnima. U njegovoj slici Crne Gore nema nezadovoljnih. (Vidi se da čita samo jedne novine i gleda samo jednu televiziju.)
Ipak, sasvim u crnogorskom duhu, osobitu strast kod na brzu ruku skupljenih analitičara izaziva prosta činjenica da ključnu ulogu u ovim protestima ima jedna – žena. E, tu se “pokvarena mašta i prljave strasti” ovdašnjih pripejd intelektualaca, sasvim razularuju. Pa dobijamo samo još jednu ogavnu mačističku orgiju. U kojoj se, umjesto argumenata bilo koje vrste, nude rodne predrasude i (klasična) fašistička retorika.
Istaknuto mjesto pripada i profesoru koji kaže za Vanju Ćalović da ona nije “klasična crnogorska žena”, te da nije, kako sam shvatio, etiku učila iz “tužbalica”...
No, da vidimo, što bi to bila - “klasična crnogorska žena”, u interpretaciji vremešnog profesora i ostalih boraca za “etiku tužbalica”? Da vidimo... Da li je “klasična crnogorska žena” žena koja, prije svega, ne smeta “muškarcima”? Ne “petlja” se u njihov posao. Što ona, KCŽ, treba da radi? Da rađa đecu i da kuva, jasno. Da bude stopanica svoga čoeka, i – ništa drugo. Taj koncept žene u Crnoj Gori stvorio je zapravo većinu pretpostavki za probleme u kojima se danas nalazimo. Na koji način? Ako vjerujete da postoje uloge koje su bogomdane i nepromjenljive (kao uloga “klasične crnogorske žene”, recimo), vi kreirate kontekst i svijet u kojem nema pomaka, u kojem su promjene nemoguće. Jer su sve uloge - “klasične”. Zato je moguće da više decenija imate “klasičnog crnogorskog premijera” (arogantan, drzak, britva, duševan prema svojima i bezdušan prema svima drugima), “klasičnog crnogorskog intelektualca” (dvorsko posluženje, treći krug), “klasičnog crnogorskog novinara” (čeka da mu se javi što da misli i što da piše)... Vjera u nepromjenljivost socijalnih i psiholoških uloga temelj je duhovne okamenjenosti.
Na koncu – kao i priča o čojstvu, junaštvu i priča o “klasičnoj” ženi ili muškarcu je samo – mit. Mit iz onog sistema mitova kojim se održava jedna lažna slika Crne Gore.
Uostalom, zanimljiva je ta preporuka sa tužbalicama. Jedan moj prijatelj ima zanimljivu tezu o sveobuhvatnoj nekrofiliji crnogorskog društva, koja se simbolički savršeno ogleda u činjenici da je “najsvetiji” i “najvažniji” topos u ovoj zemlji jedno – grobno mjesto. Makar se nalazilo na vrhu svete planine... Društvo u kojem je osnovna mjera svega jedan grob – teško može da bude društvo istinskog vitalizma i slobode.
Ostanimo još malo kod tužbalica. Naime, profesor koji je dao ovu izjavu, svojevremeno se proslavio objavljivanjem tužbalice majke čovjeka koji je ubijen prilikom likvidacije Krsta Zrnova. U toj tužbalici, majka prekorijeva sina, govoreći da “Nije Krsto što mu zbore”, time se suprotstavljajući dominantnom tonu zvaničnih govora na toj sahrani. Ona, dakle, zna da ono što se hoće “proturiti” kao jedina istina, nije tačno. I ne samo to, već ima i potrebu da to javno kaže. Šteta što se i profesor bar ovaj put nije ponašao po ovoj moralnoj poduci, već je požurio da se i on priključi onome “što zbore” glavari i njihova posluga. U najkraćem, prije nego što drugima preporuči “etiku tužbalica” očito da bi profesor morao da – obnovi gradivo. Pa, kad već nije u stanju reći “Nije Vanja što joj zbore...”, neka ostane “klasični crnogorski profesor”, pa nastavi da – ćuti.
Bonus video:
