Nedavno sam šetajući Londonom ugledao grafit koji je upućivao simpatičnu poruku o vlastodršcima: “Političari su kao pelene, moraju se mijenjati redovno i iz istog razloga”. Dalje pojašnjenje bilo bi suvišno, jer znamo zbog čega se pelene moraju mijenjati - da budem eufemističan - da bi se izbjegao osip i neprijatan miris koji dolazi od zna se već čega. Tako je i sa ministrima, poslanicima, direktorima, sudijama, tužiocima i drugima koji su se toliko dugo zadržali na kritičnim pozicijama ove države, da smo se mi kao građani osuli od glave od pete. Od neprijatnog mirisa ustajalosti, kroz državu i njenu partijski isprepletenu mrežu ne može se proći bez mentalne maske koja blokira penetraciju njihovog toksičnog djelovanja kroz ono malo zdravog tkiva koje je ostalo u društvu.
Često mi se upućuju kritike na račun mojih kolumni jer u njima ne nudim rješenja, ili pak govorim o nekim blagim nerevolucionarnim varijantama. Spočitava mi se da sam u zabludi tvrdeći da se u Crnoj Gori stanje može promijeniti postepenim i mirnim putem izbora i građanskog iskazivanja nezadovoljstva. Ali šta je alternativa?
Bez ulaska u neku dublju filozofsku priču, ovdje se sukobljavaju svijet dionizijskog i apolonijskog. Dionizijski haos, te dekadentnost koja vodi uništenju i potpunom razaranju postojećeg vodi teorijsku bitku protiv apolonijske ljepote, usklađenosti i ravnoteže. Radi se o dvjema kontrastnim slikama, s tim da se prva želi iskoristiti kao sredstvo ostvarenja druge. Naime, radikalni zahtjevi za promjene zalažu se za trasiranje dionizijskog puta kako bismo dostigli apolonijsko stanje. Urušavanje trenutnog sistema, intoksikacija neukrotivom željom za drugačijim i nepoznatim je staza kojom treba krenuti da bismo došli do novog stanja uravnoteženosti i sklada. Ali ko nam garantuje da će se iz dionizijskog ništavila, ludosti divljaštva i nekontrolisanog ponašanja, roditi apolonijsko uređenje? I Hitler je težio dionizijskom razaranju cjelokupnog međunarodnog poretka da bi, slušajući Wagnera, stvarao po svojoj mjeri svijet apolonijske ljepote i savršenstva. Svi znamo kako se to završilo.
U Crnoj Gori je dionizijsko stanje već prisutno, sa poremećenim sistemom vrijednosti i iskrivljenim modelom liberalne demokratije koji je uspostavljen poput Potemkinovih sela, stvarajući privid nečega što ne postoji. Međutim, to ne znači da moramo krenuti u demoliranje svega do sada izgrađenog. I u ludilu koje je zahvatilo naše društvo postoje male iskre zdravog razuma koje mogu razbuktati plamen promjena, otklanjajući time pokvarene i trule dijelove i mijenjajući ih svježim i kvalitetnim materijalom. Samo jeftino kupljeni partijski vojničići sa lizalicama i drugim igračkama koje su im ponuđene uporno odbijaju da shvate težinu situacije u kojoj se nalazi ogromna većina crnogorskih građana.
Potencijalni izlaz nazire se u kontinuiranim pritiscima kroz politički i nacionalno neobojene mirne građanske proteste, uz agresivniju medijsku kampanju koja građanima može ukazati na štetnost dvadesetogodišnje vladavine istih ljudi, te uz rađanje alternative u vidu nove partije. Nijedan od ovih koraka ne vodi ka razaranju makar iole funkcionalnog okvira koji je uspostavljen, što mnogim na riječima jakim a na djelima slabim propagatorima promjena ne odgovara.
Ukoliko krenemo u finalni čin ovog dionizijski zatrovanog stanja, koji bi podrazumijevao uništenje svega što je izgrađeno, pa i onaj minimum zdravog, što bismo time ostvarili? Svi mogući kapaciteti ove države su ograničeni i treba se suočiti sa činjenicom da živimo u maloj zemlji u kojoj su prije svega ljudski resursi limitirajući faktor. O propaloj privredi zasnovanoj na presipanju iz šupljeg u prazno ne treba ni govoriti. Čemu onda pozivi na radikalne promjene u bukvalnom smislu te riječi, na kidanje iz korijena nečega što je lakše popraviti postepenom ali dobro osmišljenom strategijom kroz učešće širokog građanski orijentisanog fronta koji se počeo buditi?
Događaje koji su doveli do kraha komunizma u istočnoj i srednjoj Evropi, Garton Ash je okarakterisao kao kombinaciju revolucije i reformi, čime je skovao termin reFolucija. Crnogorsko društvo je, iz te perspektive, dvije decenije u zaostatku, ali bi iz tog iskustva moglo naučiti korisne lekcije. Modifikovanim modelom čehoslovačkog plišanog razvoda došli smo do obnove nezavisnosti. Ipak, ostvarenjem državnog projekta raspršio se san o kvalitetnijem životu, te su nagomilani problemi, umjesto hitnog rješavanja, ostali pod tepihom nacionalno-vjerskog teatra koji i dalje zabavlja zaluđene mase. Tako smo došli u situaciju u kojoj kritikujući DPSDP postajemo državni neprijatelji; ako ne mašemo crnogorskom zastavom na sve strane i ako nam usta nisu puna nekog jeftinog patriotizma onda smo izdajnici; ukoliko ukazujemo na promašenu politiku opozicije automatski postajemo režimske sluge. Povrh svega, u posljednje vrijeme je postala moderna, urbana ili kakvu god hoćete etiketu da joj stavite, kvazi-anarhistička kultura čiji zagovornici traže potpuno uništenje sistema kroz stvaranje atmosfere linča i progona. Ali šta onda?
Činjenica je da su pelene više nego zrele za mijenjanje. Način na koji će se promijeniti pokreće mnoštvo pitanja, ali mi se čini da je destruktivna metoda pogubna za nas kao društvo. Zemlje istočne i srednje Evrope su uspjele rekonstruisati svoja državna uređenja i ozdraviti anemično društvo bez dionizijskog haosa. Na nama je da razvijamo i njegujemo kritične stavove prema negativnim pojavama, da ih kanališemo mirnim iskazivanjem nezadovoljstva i izbornim kažnjavanjem odgovornih. Uz to, sa nadom da će novi pristup proširenju EU zaživjeti i donijeti željene plodove u smislu opipljivih rezultata od kojih će građani imati koristi, imamo šansu da se izvučemo iz tjeskobe koja nas je obuhvatila. Vrijeme je zrelo da se prijeteći prsti, iskrivljeni palčevi, nadobudni pogledi i našminkana retorika zamijene odgovornošću, transparentnošću i vidljivim napretkom za sve građane a ne za šačicu nedodirljivih i njihove obožavaoce. Modalitet promjene ipak treba mudro osmisliti.
Bonus video:
