I pored najbolje volje, obični građani zaista teško mogu naći zračak pozitivnosti u prethodnim vremenima. Decenijama imamo pobrkane stvari.
Bolji život nam se najavljuje početkom godine, a na kraju godine nam uvijek „za dlaku“ izmakne. I tako, bolji život, godinama uzaludno jurimo. Privatizacije su nam donijele lance i katance. Reforme su nas unazadile. Standard nam iz dana u dan pada, iako smo naveliko zašli u 21. vijek. Uništili smo srednju klasu i izgubili blagodeti života koji su neke povlašćene generacije donedavno uživale.
Budžet je pred kolapsom zbog loše ekonomske politike i (bez)smisleno datih garancija za dugove nekih „stranih“ investitora. Politička pripadnost, a ne stručnost i znanje, najčešće je ključni preduslov za zapošljavanje na prebukiranom tržištu radne snage. Odgovornost i moralnost se izvrgnute ruglu, što degradira sistem vrijednosti u našem društvu. Naime, „moralan i pošten“ danas sve više postaje sinonim za „budala“.
Ipak, Vladu to mnogo ne uznemirava. Za nju su stvari sasvim drugačije, tj. reforme i privatizacije su odreda uspješne, „strani“ investitori bogomdani, stopa nezaposlenosti je zadovoljavajuća, čak mnogo ne paniče ni oko sve izvjesnije budžetske krize. Da čovjek ne povjeruje?! Ili mi dobro ne vidimo, ili to neki zli vilenjaci preko noći sruše sve ono što naša Vlada preko dana izgradi.
U stvari, za očekivati je da su u Vladi već odavno zazvonila sva zvona za uzbunu, ali nažalost nijesu. Vlada se navikla na jednostavan recept – kada prihvali novca ona, jednostavno, uzme od građana. Tu tehniku su dobro razradili.
Ali nemaju adekvatne tehnike kako da razviju strateške privredne grane (turizam i poljoprivredu), da otvore nova radna mjesta ili da razobliče milionske korupcijske afere koje podrivaju imidž naše države, što svakako ide na štetu dovođenja novih renomiranih stranih investitora, za što se zdušno zalažu. Nemaju ni tehniku da se izbore protiv sive ekonomije koja ozbiljno nagriza budžet, da zaustave rasipništvo i neracionalno trošenje budžetskih sredstava, da smijene i kazne odgovorne, da nezakonito stečenu imovinu oprihoduju u korist budžeta i socijalnih fondova.
Na primjer, kada je riječ o sivoj ekonomiji evidentno je da se za oko 40.000 zaposlenih ne plaćaju porezi i doprinosi ili da je, prema podacima predsjednika Turističke organizacije CG, više od polovine ukupnih prihoda od turizma (cca 350.000.000€) realizovano na sivom tržištu. Ili, kada govorimo o neracionalnom trošenju budžetskih sredstava i rasipništvu, ko smije bez ikakve odgovornosti da, na teret naših sredstava, velikodušno ugovara pozamašne zarade i otpremnine, od čijih pomena se običnom građaninu zavrti u glavi.
Sjetimo se otpremnina podijeljenih u JP Željeznice CG koje su se pojedinačno kretale do 180.000 eura. Ili uzmimo primjer otpremnine ugovorene za direktora RTCG koja iznosi oko 80.000 eura, dok je mjesečna zarada bila ugovorena na cca 3.000 eura.
Usput, da pomenemo i aferu o sumnjivom zakupu satelitskih kapaciteta uz posredovanje „Fiesta ILTD“, na koju kolege iz Novog sindikata RTCG godinama ukazuju. Umjesto da se nadležni pozabave njihovim navodima, oni trpe kontinuiranu torturu od menadžementa RTCG. Prema zvaničnom nalazu Državne revizorske institucije RTCG je za 2008, 2009. i 2010. potrošila 45,000.000 eura, od čega 38,000.000 eura iz budžeta. Za koji obavljeni posao?
Ako uporedimo navedene zarade sa primanjima zaposlenih u Crnoj Gori, zaključićemo da bi zaposleni, koji primaju prosječnu zaradu, trebalo da rade 30 godina za jednu otpremninu ugovorenu u JP Željeznice ili blizu 14 godina za jednu otpremninu ugovorenu u RTCG!
Ili, još slikovitije rečeno, zaposleni koji primaju minimalnu zaradu morali bi da rade 100 godina za jednu otpremninu ugovorenu u JP Željeznice ili 44 godine za jednu otpremninu ugovorenu u RTCG! Da li je to racionalno trošenje zajedničkih sredstava i da li neko o tome vodi računa? Svakako da ne, a brojni su slični primjeri.
Evo sada Vlada najavljuje i povećanje PDV-a, a sa PDV-om automatski ide povećanje cijene svih roba i usluga. Pa se pitaju zašto protesti - P(a) D(osta je) V(iše) zaboga! Gdje je dno ovom sunovratu našeg dostojanstva i standarda. Građani više ni struju ne mogu uredno da izmiruju od svojih primanja, a kamoli da dostojno žive.
Pobrkano je, ali tačno da, u ovom trenutku, narod umjesto Vlade mora da razmišlja kako da državu odbrani od bankrota? Preostaje nam da iskoristimo najbolja evropska iskustva. Uzmimo primjer Islanda, koji je 2008. bio pred bankrotom. Islanđani su protestima 2009. izdejstvovali tzv. Plan 110%, koji je podrazumijevao da islandska vlada, pored ostalih mjera, umjesto saniranja propalih banaka pomogne domaćinstva.
Tim mjerama oprošteni su dugovi koji premašuju 110% vrijednosti imovine domaćinstava. Danas se to ispostavilo kao prava odluka jer je Island za samo tri godine uspio da izađe iz krize. Islanđani su u 2011. godini ostvarili rast BDP-a od 2,9%, a budžetski deficit je sa 6,5% u 2009, samo dvije godine nakon finanijskog sloma, smanjen na samo 0,5% u 2011, dok se u 2012. očekuje suficit u budžetu. Dakle, recept postoji, ako ima volje.
Zato, hajde da počnemo da ispravljamo pobrkane stvari. Dignimo glas građanskog protesta, još više nego 21. januara. Uradimo to za sebe i svoje porodice.
Vrijeme je!
Bonus video:
