Za mjesec dana, crnogorske petnaestogodišnjake u prvim razredima srednjih škola očekuje naredno PISA testiranje. Nakon dva prethodna, 2006. i 2009, sada je prilika da se vidi jesu li i dalje mjesta na dnu tabele rezervisana za crnogorske đake. To je i prilika da se odmjere dometi reforme obrazovanja, jer će test prvi put raditi đaci koji su učili i po reformisanim planovima i programima.
U svjetlu svih ubitačnih ekonomskih tema, pitanje PISA testiranja djeluje sasvim beznačajno. Ipak, sva sadašnja i buduća pitanja ekonomskog i društvenog razvoja povezana su čvrstim nitima baš za tu naoko beznačajnu pojedinost - imaju li crnogorski đaci ili nemaju vještine da brode vremenom sve bržih promjena i da doprinose budućnosti vlastite države.
Sjetimo se, Finska je po rezultatima svojih učenika već dugo u svjetskom vrhu. Djeca iz zemlje Nokie u osnovnoj školi dobijaju besplatne udžbenike, obroke, zdravstveno i socijalno osiguranje. Svi učitelji moraju da imaju najmanje master, a učiteljski fakultet je u vrhu interesovanja studenata. Konkurencija je takva da se tek deset odsto prijavljenih upiše. Ostali iz godine u godinu pokušavaju, kao kod nas oni koji žele na režiju. Više od trideset posto Finaca bi najviše voljeli da im bračni drug bude učitelj/učiteljica. Njihovi đaci su najmanje opterećeni i imaju najmanje domaćih zadataka. Svaka dva mjeseca pišu šta bi trebalo da se poboljša u nastavnom programu. Njihova reforma nije „u kamen uklesana“ već se odvija neprekidno, uz samoocjenjivanje školskog sistema. Ipak, i kod njih je kriza zakucala na vrata, pa razmišljaju o tome da ograniče besplatne udžbenike i obroke u školama. I pored toga, sve djeluje kao naučna fantastika u poređenju sa crnogorskim obrazovnim sistemom. I ne može se „kopirati“, jer obrazovni sistem u prvom redu čine visoko stručni, odgovorni i zadovoljni nastavnici.
Dva su problema iskrsla u toku prethodnih PISA testiranja u Crnoj Gori. Prvi i najvažniji je uticaj „bulimične“ i pasivne nastave, koja đake zatrpava loše „sažvakanim“ činjenicama. Zbog toga naši đaci ne uspijevaju da razumiju pisane zahtjeve ili da povežu matematička i naučna znanja sa životnom praksom. Drugi problem se tiče vrijednosti. Naime, PISA se ne radi za ocjenu, pa je veliki broj učenika napuštao ispit ne pokušavajući da shvati pitanja. Količina patriotizma naših đaka pala je na dobro poznatu mjeru: čemu raditi ako ne vidim „koliko sam ja tu dobar“ i „koliko se ugrađujem“. Oba ova problema, međutim „zakucavaju eksere u sanduk“ ekonomije, već dobrano urušene znanjima naših „stručnjaka“. Uostalom, djeca su samo naš odraz u PISA ogledalu. Nije nam ni potrebna PISA, da bismo znali da se najvažnije odluke, koje se tiču ukupne budućnosti države, donose baš kao što naši đaci rješavaju PISA testove: em ljudi ne znaju, em ih ne zanima ukoliko se ne mogu „ugraditi“.
Istine radi, treba pomenuti da postoji još jedan razlog zbog kojeg je i nastalo PISA mjerenje. Naime, naš svijet je dizajniran WEB-om, a već početkom devedesetih (naša reforma je počela tek deset godina kasnije!) uočeno je da dječija pažnja traje oko sedam minuta, upravo onoliko koliko traje razmak između dva bloka reklama na televiziji. U međuvremenu, u tehnološki ubrzanom vremenu, čovjek je postao izložen pravoj bujici informacija, od kojih je 99% po pravilu nepotrebno, ali zato sjajno „guta“ vrijeme. Ko god radi sa djecom, zna koliko su mediji i nove tehnologije uticale na promjenu njihovih sposobnosti: da im je sve teže da razvijeno iskazuju misli, da pažljivo analiziraju i zaključuju, da su informacije koje posjeduju sve površnije.
Zbog toga se smanjuje udio promišljanja, analize, dubine uvida u problem. Najzad, sjetimo se koliko smo mi u Crnoj Gori proizveli raznih papira i reformi, a ekonomija nam nije postala inteligentna, održiva i uključiva za sve građane.
Tačno je, s druge strane, da Internet demokratizuje svijet, ali je površnost, koju donosi kao „kolateralnu štetu“, upravo idealno svojstvo za dizajniranje „stada koje buči“. Iako pruža obilje informacija, Internet omogućava da se odluke opasnije spinuju, da se volja opasnije oblikuje u skrivenim centrima, da se ličnost i vrijednosti ljudi lakše „kroje“ prema željama onih koji imaju moć i novac. Zato se u isto vrijeme odvijalo sjajno arapsko proljeće, ali i „demokratska“ intervencija u Libiji, a izgleda da je već pripremljena i „demokratizacija“ Irana. Informacione tehnologije su svakako dar, ali u sebi, poput trojanskog konja, kriju ozbiljnu opasnost. Zato danas učenici mogu da u isto vrijeme svašta znaju i da ništa ne znaju. Kontroverze se mogu ublažiti jedino kroz odgovarajuće obrazovanje, i zato reforma nije trenutak već proces koji se pomno prati i usavršava.
Nedavno su učenike u jednoj školi pitali šta znači fraza „trojanski konj“. Iako su učili o „Ilijadi“, značajan broj učenika je odgovorio da je to - konj iz Troje. I baš kad počnete da lamentirate zato što mladi ništa ne znaju o antici, osvrnete se i shvatite da ni roditelji, odrasli donosioci odluka, odavno ne prepoznaju trojanske konje u ekonomiji, a zemlja pogibe pod njihovim „kopitima“.
Bonus video:
