Kako vrijeme odmiče i kako se premijer Lukšić sve više suočava sa prispjelim računima svoga mentora, sve je jasnije da je njegov primarni zadatak, u duhu bezočnog principa neoliberalizma, podruštvljavanje rizičnih i promašenih poslova kapitalista (bivšeg premijera i njegovog „preostvarenog“ okruženja), dok su profit, naravno, već davno privatizovali, personalizovali. Dakle, maske su pale, nema više sumnje, mladi premijer je dio klana.
U tom nezahvalnom i faustovskom poduhvatu Lukšić sve dublje tone u koncentričnu sferu problematičnog i šizofrenog, o čemu govori i skorašnja prijetnja MANS-u da će ih prijaviti njihovim donatorima zbog bavljenje politikom, a ti donatori su btw isti oni koji obilato „sipaju“ i Vladi Crne Gore.
Ova prijetnja i njena intencija neodoljivo podsjećaju na onu već čuvenu mantru realsocijalističkih apologeta, kojom su dokazivali blagodeti Titovog „zlatnog doba“: „Imali smo sve, ništa nam nije falilo, samo se nijesmo smjeli baviti politikom!”
O tempora, o mores! Optuživati nekoga u današnjoj, modernoj epohi za bavljenje politikom ravno je srednjovjekovnim optužbama za vještičarenje - Malleus Maleficarum.
Polazeći od teze da „politika nije sve, ali je ima u svemu“, prosto se moramo zapitati: koja je granica politike ili političkog i gdje ona počinje i završava?
Još u staroj Atini, koje je „fons et orgio“ demokratije, Aristotel je definisao čovjeka kao biće koje je po svojoj prirodi politička životinja („Antropos zoon politikon“) i politika je, kako god je shvatili, ono što nas odvaja od nižih bića, dok su stari Grci pojmom „idiotia“ označavali „samovanje“, apolitičnost.
Kao da je ovom suludom izjavom Lukšić pokušao reflektovati stanje u svojoj stranci na čitavo društvo, odnosno na njegov slobodni dio, gdje MANS svakako pripada.
U DPS-u se samo jedan čovjek bavi politikom, a ostali su ne političke, već beslovesne, kastrirane životinje, dresirane da slijepo slijede tog jednog, bez prava na sopstveni politički sud.
Doduše, to je logika totalitarnih sistema, jer partija u zarobljenom društvu, po svojoj prirodi, teži ka zatvorenom, hijerarhijski ustrojenom sistemu, pa je zato neukusno i neumjesno pozivati, koliko toliko, slobodne građane i različite angažovane asocijacije da se bave politikom, isključivo kroz stranačko-partijsku artikulaciju.
Još šezdesetih godina prošlog vijeka, filozofi „frankfurtske škole“ su vizionarski predvidjeli da će subverzija i otpor doći iz neformalnih, „marginalizovanih“ i nestranačkih društvenih grupa, a to su danas NVO, ne potcjenjujući ni najmanje opozicioni stranački korpus.
Kada je jedan opskurni lik (ime nebitno) u jednoj emisiji pravdao svoj ulazak u režimsku strukturu SDP-a, pozvao se na legitimnu želju da se oproba direktno u politici. Međutim, utisak je da je on upravo tim činom napustio politiku, u kojoj je do tada aktivno učestvovao kroz kritičku prizmu oštrog kolumniste, pisca i pristupio poslušničkoj i antipolitičkoj hordi unificirane i bezlične poltronerije.
Nebavljenje politikom jeste najveći problem Igora Lukšića. Danas se sa sigurnošću može ustvrditi ono što smo od početka slutili, da je i postavljen na mjesto premijera baš sa ciljem da se ne miješa u svoj posao, da bude obična marioneta, antiteza političara i državnika. Otuda Lukšićeva ljutnja i podozrenje prema MANS-u, koji svojim činjenjem duboko ulazi u njegove ingerencije, podsjećajući ga na bijedu i ništavnost njegovog bavljenja politikom.
Sedamdesetih godina minulog vjeka, kako je primijetio M. Vukašinović, princip pregovaranja između država proglašen je neefikasnim, gdje tradicionalnu diplomatiju država treba da zamijeni “diplomatija korporacija”. Od tada se država povlačila čak i u onim sektorima koji su od vitalnog značaja za njeno funkcionisanje, a na scenu su nastupile nevladine organizacije, čijim članovima se daje status „čuvara demokratije”. Riječ je o organizacijama najčešće finansiranim sa strane, koje predstavljaju neku vrstu „opunomoćenih” kontrolora i korektiva vlasti u postkomunističkim društvima.
Još samo da doživimo tu kontrolu i korekciju u našoj maloj „Okeaniji” pa da mirno ispustimo dušu.
Bonus video:
