U rano jutro u subotu 11. februara velika lavina zatrpala je nekoliko kuća u selu Restelica, u opštini Dragaš. U tren oka, jedna cijela familija je nestala u ruševinama njihove kuće, pod tonama bijelog snijega.
Tokom cijelog dana su snage Kosovske policije, vojnici, vatrogasci i seljani kopali po snijegu u trci s vremenom i hladnoćom, tragajući za jedanaest članova porodice Reka, u nadi da bi ih mogli spasti sigurne smrti.
Poslije cijelog dana traganja, kad se noć već bila nadvila nad Restelicom, i pošto su iz ruševina porodične kuće već bili izvadili tri beživotna tijela, spasioci su pronašli petogodišnju Amseru, djevojčicu koja je čudom preživjela više od 12 sati pod snijegom, zatrpana dok je još bila u snu.
Veliki uzdah radosti je odjeknuo Restelicom, dok je mala Amsera, sada već simbol preživljavanja, gledala okolo još ne znajući da joj je cijela familija nepovratno otišla. Jer, traganje za ostalima je potrajalo još nekoliko dana, ali živih više nije bilo. Snijeg je Kosovu uzeo deset života.
Selo Restelica je nastanjeno Goranskom nacionalnom manjinom. Pa ipak, u cijeloj ovoj tragediji, nikome na Kosovu nije bilo važno koje su pripadnosti bili oni pod snijegom, ili oni koji su snijeg kopali. Kosovske snage bezbjednosti, mnogi od kojih su nekada bili u uniformama Oslobodilačke vojske Kosova, danonoćno su kopali po velikoj hladnoći, tragajući za žrtvama, pod 10 metara dubokim snijegom.
Iako neki od seljana ne razumiju dobro albanski, a mnogi od spasilaca ne govore goranski, u trenutku kada je mala Amsera izvađena živa ruševina i snijega, svi su se jednako razumijeli u radosti. Kao što smo se svi potpuno razumijeli u tuzi za onima koje nisu uspjeli izvući žive.
U ovom našem regionu, u kojemu je već decenijama nacionalna pripadnost– i u životu i u smrti – sve, ovo je za mene iznenađujući, više nego ohrabrujući, znak za budućnost.Jer, u ovim našim, rekao bih prokletim vremenima, kada smo navikli pa nam je već postalo normalno da nas neki kulturniji definišu samo kao Albance, Srbe, Crnogorce, Muslimane ili Rome, a oni mnogo direktniji da nas pogrdno nazvaju Šiptarima, Balijama, Četnicima, Ustašama ili Ciganima – ne mogu da se ne radujem da cijelo jedno društvo, u ovome slučaju moje, kosovsko, na stvari gleda iz te proste, naispravnije, ljudske, humane perspektive!
Amsera je tih dana postala simbol Kosova. U boli, tragediji i preživljavanju! I to je više nego očigledan znak da se na Kosovu nešto ipak počelo mijenjati na bolje.Naravno, nije sve samo idilična slika. Bilo je grdnih pokušaja politizacije smrti. Iz Beograda i Skoplja je bilo pokušaja da prisvoje žrtve, po nacionalnoj bazi. Tadić je priskočio računajući da pošto Goranci nisu Albanci, oni “pripadaju” Srbiji, dok je skopska politička elita makedonizovala žrtve.
No, takvo što je bilo i za očekivati. Na kraju krajeva, kao što rekoh, navikli smo već da na Balkanu godinama etnička i religijska pripadnost odredjuju i život i smrt.
I zato sam još više srećan što je tih dana tragedije u Restelici, cijelo Kosovo bilo uz malu Amseru i ljude u Restelici. Pokazujući da i ovakvi kakvi jesmo – sa svim nesposobnostima naše mlade države, sa svim manama naših neprikladnih javnih i sigurnosnih službi, uprkos ekstremnoj dozi nacionalizma i populizma u našoj politici, i nedostatku svega što život čini normalnim – još uvijek smo prije svega ljudi.
To je meni znak da imamo budućnost. Da nas decenije mržnje svega što nije “naše” nisu još dokrajčile. Da nam duše nisu potpuno crne, i duboko u nama još kuca srce čovjeka. I da još ima nade za sve nas, ne samo na Kosovu, da ćemo smoći snage da krenemo ispravnim putem.
Te subote u Restelici, 11. februara 2012, deset naših sunarodnika je odnio snijeg, ali smo ipak spasili Amseru.
A Amsera nam je pokazala put spasa svih nas, kojim bi trebalo napokon da krenemo!
Bonus video:
