Izgleda da je svima nama dragi Branko Micev jedini čovjek u Crnoj Gori koji može nešto predvidjeti bolje od DPS-a. Džaba i mašinerija i skalamerija i novac i resursi i ANB, i SLR... ipak je znanje – znanje! Sniježna katastrofa koja je zadesila Crnu Goru, pored svih nevolja koje je stvorila, žrtava i ekomoskih opterećenja ionako ranjivog sistema, ipak ima i svoju pozitivnu stranu. Istina je da u svakoj nesreći postoji neka sreća, to je valjda Božije određenje svakog događaja. Crna Gora se prisjetila, ako ništa drugo a onoga bar što je to solidarnost. I to u onom izvornom smislu, "zalaganja za drugog". Naravno, loše je što se solidarnosti kao i Boga sjetimo samo u kritičnim situacijama, ali to govori da ono, ipak, postoji negdje u našoj podsvijesti kao nešto univerzalno i vrijedno. Istina je da nijesmo baš svi pokazali zavidan nivo angažmana kada je pomoć drugima u pitanju, iako smo, moralno gledano, to morali svi nedvosmisleno iskazati. Ali i pored toga, moramo biti relativno zadovoljni.
Elementarne nepogode nijesu trenuci kada treba etiketirati, spočitavati i kritikovati, već biti jedinstven, ako već takvi ne možemo biti uvijek. U trenucima dok traje nepogoda, važno je ukazivati na greške, ali ne i demotivisati ili tjerati inat prema nadležnim institucijama. Uradile su koliko su mogle - pa nije ovo Njemačka. Istina je da se moglo više, brže i učinkovitije, ali bilo bi morbidno razmišljati da to nijesu uradili namjerno. Nikako ne treba pripisivati problem nedostatku angažmana, već prije svega lošoj infrastrukturi koja nije obnavljana godinama. Da je sreće, mi bismo imali nove putne pravce koji ne bi kao sada ličili na filmove strave i užasa, ili na pentranja na čuveni Maču Pikču. No, nemamo ih, pa se oni teže održavaju i praktično je nemoguće da do kraja budu prohodni. Znamo da su neki od njih opasni čak i u ljetnjem periodu, gdje uvijek prijete odroni i klizanja. O mehanizaciji nema što da se priča, sve se vidjelo. U principu su radile samo građevinske mašine sa kojima raspolažemo. Da nije bilo opšteg bjelila i tolikog snijega, neko bi pomislio da se počeo graditi autoput Bar-Boljare, no izgleda nijesmo mi te sreće. To valjda treba zaslužiti!
Crna Gora je na radost svih njenih građana pokazala jedinstvenost u teškoj situaciji, ali i svoje tradicionalne manjkavosti. Neki su štedjeli više, neki manje, ali na sreću nije bilo podjela. Samo je bilo važno pomoći prema mogućnostima, a uslovi nijesu dozvoljavali da i od ove elementarne nepogode napravimo političku priču, mada je priznajem bilo neuspješnih pokušaja. Nijesmo optužili Rusiju za krivca, iako se radilo o "sibirskom ciklonu", a nijesmo se žalili ni na pomoć NATO-a, koji se ovdje već dugo tretira kao "agresor".
Ovakve situacije su, koliko god to morbidno zvučalo, ponekad vrlo korisne. One govore o mogućnostima jedinstva, saradnje, poštovanja, žrtvovanja ali i odgovornosti. Čak su i naši nepogrešivi zvaničnici u pojedinim situacijama priznali da se moglo reagovati bolje i na taj način drugi put (nakon što su grešku priznali i za KAP) uvjerili javnost da su ljudi od krvi i mesa. U šali rečeno, pa bilo je i za očekivati da se nakon toga desi neka katastrofa, jer je to zaista neviđeni politički presedan u bezgrešnom vladanju Crnom Gorom posljednjih 20 godina. Ovo se naravno ne odnosi na manjeg koalicionog partnera koji često ukazuje na greške većeg, prikrivajući tako svoju odgovornost uz tendenciju da se prikaže u javnosti kao katalizator i savjest unutar koalicije, a ne, realno, kao zagađivač vlasti.
Sve ovo što nam se desilo neka zauvijek ostane iza nas, neka samo bude zabilježeno kao period u kojem se desila elementarna nepogoda. Nadam se da će se sa snijegom topiti i naš osjećaj da živimo u zemlji u kojoj nije moguće izvesti promjene i reforme nalik na savremeni svijet. Od svega zadržimo i sačuvajmo samo povoljne stvari koje je ova situacija nametnula. Budimo i u redovnom stanju solidarni jedni prema drugima. Iskazujmo altruizam na svakom koraku, i prelomimo u mozak da podjele nijesu rješenje za napredak i razvoj. Pokažimo odgovornost prema javnom ili privatnom problemu, bilo kao institucije, bilo kao pojedinci. Na taj način svi ćemo biti na dobitku. Izbjegavajmo da od svega što donosi politički profit pravimo nepotrebne i neprirodne sukobe i stvorimo konačno državu u kojoj će svaka stvar, pa i snijeg, biti politizovan. Shvatimo konačno da je manje bitno koja ličnost obnaša neku funkciju, ako je cijela institucija funkcionalna i u službi građana. Država mora izvući pouke, te se ovaj period odmrzavanja mora odnosti prije svega na donosioce odluka. Sramno je, na primjer, da u robnim rezervama nema brašna za dvije nedjelje u zemlji od 650.000 stanovnika. Moramo konačno početi pokazivati ozbiljnost i graditi sistem koji će moći da odgovara zahtjevima građana. Mislim da sada svi shvataju da nema više one jake Jugoslvaije koja je mogla da stane iza obnove djelova teritorije pogođenih nekom elementarnom nepogodom. Sada treba birati međunradne organizacije, postati dio respektabilnih i renomiranih "klubova" i učiniti sve da se naš evroatlanski put završi što brže i uspješnije.
U svijetu odavno postoje problemi koji prelaze državne granice, a kod nas već odavno i oni koji su u brojnim zemljama odavno riješeni. Prednost moramo dati znanju i nauci, a političare koji su napravili sistem koji ne poštuju takve vrijednosti i smetaju im takvi pojedinci ili grupe, poslati u penziju. Eto, dokazali su to ovoga puta Micev i HMZCG, a vjerujem da su oni jedni od mnogih koji svoj profesionalizam mogu upotrijebiti zarad stvaranja moderne i razvijene države. Otopi se Crna Goro! Vrijeme je i vakat, tvojih građana radi!
Bonus video:
