Zbog KAP-i koja je prelila čašu, velika je šansa da nam državu udari KAP. Na ovaj način bih najslikovitije opisao ovo što nam se posljednjih dana dešava vezano za naš najveći „živi“ kolektiv, koji je na rubu propasti.
Kombinat aluminijuma je morao biti ekonomsko pitanje, a ne, kao do sada, da se tretira isključivo kao političko pitanje. Samim tim, rješenja za koja se vlast opredjeljivala bila su čisti ekonomski promašaji, lišeni temeljne analize stručnjaka i njihovog viđenja budućnosti kolektiva. KAP je uvijek tretiran kao veliki broj glasača, a nikada kao kolektiv sa velikim brojem radnika. KAP je posmatran kao mjesto za slavodobitno slikanje i sticanje političkih poena, a ne kao kompleksan proizvodni sistem. KAP je bio idealan za tajne privatizacione dogovore i obmanjivanje crnogorske javnosti. KAP je bio bogom dan da se na njemu uče ekonomski nepismeni neoliberali i da nevidljivom rukom tržišta pune svoje džepove.
I tako, KAP po KAP, došao je dan koji je prije ili kasnije morao doći, dan kada se suočavamo sa promašenom prošlošću i neizvjesnom budućnošću. Onaj koji je kumovao svemu ovome, sada u potaji ćuti, a onaj koji ga je zamijenio ne zna šta da radi i prebacuje loptu na parlament, nadajući se da će u kolektivnoj krivici njegova i krivica mu prethodnika biti manja. E pa, neće i ne može biti!
Zaduživati se i garantovati za bjelosvjetske tajkune i mešetare, koji su uzgred budi rečeno i u svojim matičnim državama ojadili brojne fabrike, može samo osoba opijena jet-setom, skupim satovima i mondenskim druženjima. I tada, a i sada, kristalno je jasno da iza KAP-a ne stoji ozbiljan sistem, sa ozbiljnom tradicijom u bavljenju ovim biznisom, već pojedinci iliti oligarsi kojima je do KAP-a stalo taman koliko i do ovoga snijega u Crnoj Gori, kojima je tikovina na jahtama važnija od svih 1200 radnika KAP-a i koji će iskoristiti i isisati sve ono zdravo i onda bez razmišljanja odbaciti praznu ljušturu.
I šta sada i kuda pitaju se i pitamo se? Sada i „trust mozgova“ sa UDG-ja ćuti. Lukšiću, Katniću i Kavariću je sada vjerovatno krivo što se vratiše iz Maroka. Odgovor je veoma prost i treba ga reći jasno i glasno- država Crna Gora MORA platiti sve dospjele obaveze, kao i obaveze koje će uskoro dospjeti! Manipulisanje s time da je uspjeh vlade što je dospjelu ratu pretvorila u dvije ili tri je bijedan pokušaj maskiranja realnosti.
Ozbiljna vlada u ozbiljnoj državi bi sada povukla sljedeće korake:
- Prvo i osnovno, bili bi pozvani svi akteri privatizacije na odgovornost da bi se vidjelo na osnovu kojih pokazatelja su odobrili garancije, kao i šta im je bilo obezbjeđenje ili izlazna varijanta u slučaju da dođe do ovakvog scenarija. Tim prije, što je ovdje riječ o odgovornosti koja može narušiti cijeli sistem i koja nas može prezadužiti;
- Drugo, pod hitno angažovati ekipu eminentnih i nezavisnih stručnjaka koja bi u najkraćem roku dala tačan presjek trenutnog stanja, koji bi pokušao sagledati i predvidjeti kretanje cijene aluminijuma u narednih tri do pet godina i na osnovu toga i očekivanih cijena inputa dao prijedlog rješenja za KAP. Taj tim bi se morao voditi ekonomskom, a ne političkom računicom.
Naravno, ako bi rješenje bilo zatvaranje KAP-a, Vlada bi morala biti socijalno odgovorna prema sudbinama radnika i njihovih porodica i svima isplatiti pristojne otpremnine, kao i podršku i prioritet u budućem zapošljavanju ili započinjanju sopstvenog biznisa. Trošak koji bi tim činom nastao sigurno bi lakše pao građanima Crne Gore, nego onaj kojim pokrivamo dugove Deripaske. Mislim da zaposleni u KAP-u zaslužuju da im se prekine ovo višegodišnje mučenje, koje ih drži ni na nebu ni na zemlji. Radnici u KAP-u, a i cijela crnogorska javnost, željni su da čuju istinu, jer da je istina rečena puno ranije danas bi ona bila zasigurno manje bolna.
Bonus video:
