Sve je moguće u „građanskoj“ Crnoj Gori. Ispunilo se proročanstvo Vladimira Iljiča: „Doći će nam glave mangupi u našim redovima“. Komunisti ponosno i konačno uvedoše kapitalizam - drug Lenjin bi rekao imperijalizam – najgore, takozvane neoliberalne vrste. A tek menjševici, tankoćutni Socijal-demokrate, koji su pojmu i praksi humanizma darivali suptilnost i sluh za nijanse klasne borbe proleterijata: bez prečica i nasilja do cilja. Ali avaj, potonji obršiše kao ideolozi rentijerstva i populisti u pokušaju. Građanin Krivokapić, tuče ka' maksim (marka puškomitraljeza) po diviziji, poigrava se društveno nekorisnim nejasnoćama i naci-parolama u nadi da će ganuti ranjeno srce u glasača. Preusmjeriti rastuću srdžbu i bijes na međuetnička trvenja.
Avanti popolo, ali ovoga puta bez bandijere rosse. Pojela maca, zanago. Avanti o popolo, alla riscossa, Bandiera rossa, bandiera rossa... spasonosna internacionala, u pjesmi pohranjena. Socijal-demokratija je spajala ljude i narode prije nego je počela da zavađa rođenu braću. Ovom menjševiku i patrioti „građanska je Crna Gora“ namah „sazdana“ - ali ne lezi vraže – istim načinom i ugrožena. Ne smiješ državu nasamo ostavit' sa bratom rođenim, nekmoli bratsvenikom i komšijom – kumom ili prijateljem. O Crkvi da ne govorimo: bestragali bi ju jedanak.
Nije čudo što „socijal-demokrata“ vidi neprijatelje i rušitelje upravo onamo 'đe mu se priviđaju temeljne vrijednosti. Udaraju dušmani sa svijeh - posebno neočekivanih - strana i visina. Suverena politička glava smatra sazdanim i gotovim ono što je tek istorijski zadatak, velika i neponovljiva šansa, sjeme zasijano u januaru... u najboljem slučaju krenulo ili je trebalo da krene. Polovina nacije, uprkos djelotvornim sredstvima zavođenja i agitprop psihozi, nije povjerovala upravo u temelje obećane države, najvećma zahvaljujući avangardi, isturenim kadrovima – izvođačima radova - neukim i neiskrenim graditeljima bez licence, praznoglavim i lakomim bastadurima, tvorcima bez tvoračkog iskustva. Nijesu svi građani na visini Lenjinovog političkog genija, ali ove naše „majstore“ nije bilo teško predvidjeti. Iz tog gnijezda još niko nije poletio.
Stoga je jedna povijesna i neponovljiva državotvorna prilika izglasana tijesnom većinom. Ali , nota bene, SDP-ovci su i tada polagali nade u valjanost i izglednu budućnost još tješnjeg rezultata po pitanju „vrijednosnih temelja“. Što su svojim potonjim radom zorno potvrdili bjesomučno gurajući etnički koncept kao građanski. Zahvaljujući mladim, lijepim i poštenim promoterima, za svoju Državu je glasalo nedopustivo mršavih 55,5%. Ali ništa ne mari: show must go on.
Ovaj „građanski demokrata“ koji se zalaže za neograničene umjetničke slobode u sferi politike i diplomatije – od svega po malo uključujući i dinamit - ali političku korektnost i obaveznost u nauci, umjetnosti, lingvistici i religiji... podsjeća na literarnog junaka iz garavog XIX vijeka koji nam objavljuje: sve je dozvoljeno. Ako već nema Boga jel' te. Sa Lovćena je Vladika Rade osmotrio i razumio vijek u kojem je po nekim glasinama umro Bog: „On će era biti strašna ljudskijem koljenima“. I bi tako: nacizam, staljinizam, Hirošima... i naravno 1918. godina. Ali tu je suptilni reformator Jezika i demokrata, radnički tribun u ostavci, da preokrene minule događaje i ispravi istorijske nepravde unazad i unaprijed - uzduž i poprijeko - u svojoj skromnoj menjševičkoj pameti i nadležnosti. Koje treba proširiti razumije se.
Elem, da bi jedna hrišćanska crkva udarila na „fundamentalne vrijednosti“ građanske države trebalo bi prvo da poništi i upropasti vlastite principe i temelje. Prvobitna ideja o jednakosti ljudi a protiv klasnog ugnjetavanja, ponižavanja i ropstva potiče upravo od hrišćanske crkve. Evropi je trebalo dvije tisuće godina da ovaj princip pretoči i konkretizuje u stvarnost građanske države i jednakosti građana pred zakonom. Toliko je Evropa tvrda na ušima i srca kamenoga. Građani su postali ravnopravni tek kad je to postalo uslov oplodnje kapitala i uspona kapitalizma. Crkva je međutim državotvorac i pravdoljubac par excellence – iz svojih duhovnih osnova.
Predsjedavajućem parlamenta je moguće bliža pameti jedna prigodna, etnička, parapolitička, performace crkva koja, by the way, ne haje za fundamentalne vrijednosti i pravila dvomilenijumskog crkvenog poretka i zakona. Očito - usamljen bez radničke klase - ovaj menjševik nije u prilici da bira društvo. Nemoćan spram današnjih, uhvatio se u koštac sa događajima i nepravdama s početka prošlog stoljeća. Nezadovoljan opsegom zakonodavne vlasti prekoračuje granice oskudnog mu prostora i vremena. Eh, da je on tada bio živ do svega ovoga ne ni došlo. Uostalom, skromnu pamet često možemo sresti ali skromnu glupost svijet još nije vidio.
Bonus video:
