Sva je prilika da je voda došla do poda u Restisovom dvorištu, kad su se udostojili da se obrate crnogorskoj javnosti. Da li je razlog krivična prijava MANS-a, ili neki drugi, jači, svejedno. Ovoga puta, oglasiše se. A od preuzimanja investicije Sveti Stefan 2009. do danas za to je bilo brojnih povoda.
Prvo obećanje da će otvoriti hotel narednog ljeta nije ispunjeno, a farsa oko njegovog navodnog otvaranja bila je komična. Medijska pompa povodom dolaska slavnog Ronaldinja na dva dana, trebala je da posluži da se crnogorski narod uvjeri da hotel zaista radi. I Brazilac i čitav svijet se dive raskoši Amana, u šta su oni uložili preko 100 miliona eura, samo smo mi u Crnoj Gori nezahvalni. Za neupućene, zvaničnici objasniše da se radi o tzv. „soft“ otvaranju, u hodu i to usred sezone. Čudno neko vrijeme za „mekano“ uhodavanje.
Usput, rekoše da bi hotel uopšte mogao da radi, da treba da nestanu teniski tereni, a na njihovom mjestu niknu novi objekti kao neophodna tehnološka podrška, koji su sad, kažu, državni, a mi se nešto žalimo. Uzgred budi rečeno, dva novosagrađena objekta, još nisu u funkciji, a Sveti Stefan, kažu, radi.
Sljedećeg ljeta pokazaše nam kako izgledaju afrički suncobrani na svetostefanskoj plaži, kako je plažni bar na pijesku „in“, gdje trešti muzika dan i noć, na uvo onima koji su bili riješeni da ovdje potraže odmor. To su bile samo „beach parties“, ali mi to ne razumjemo.
Uz učešće Budvanske rivijere od 50.000 eura, upristojiše nam koncert italijanskog tenora, Andrea Bočelija, iskustvo vrijedno divljenja i sa aspekta muzičkog doživljaja i scenografije, samog Svetog Stefana. Jedino nije bio jasan povod. Za neznavenu javnost, događaj se zbio u čast svečanog otvaranja hotela, koji eto, slavi i pedesetogodišnjicu postojanja.
Pedeset godina rada zaista stoji iza bisera crnogorskog turizma i onih koji su najviše zaslužni za to. A to su mještani, gdje je gotovo iz svake porodice, u hotelu radilo po nekoliko članova. Oni su pobrali „Zlatnu jabuku“ i bili domaćini svjetskom jet setu i političkom establišmentu. Bilo bi dobro, da zvaničnici danas imaju uvid u strukturu i broj zaposlenih u Adriatic Properties-u. Od seljana, najviše je onih koji rade u voznom parku i održavanju parkovnih površina.
I tako dođe i sljedeće ljeto, 2011, kada je glavni izgovor za neotvaranje cijelog hotela bila crkva Svetog Aleksandra Nevskog, iako se preko godine i s crkvom i bez nje, radilo samo sporadično i objekat nije mogao biti završen. Ostalo se bez para, potrebni su krediti svjetskih finansijskih institucija, dugovi prema dobavljačima narasli. Samo zakupodavac, Budvanska rivijera čiji dospjeli dug iznosi nešto više od 1,3 miliona eura, za sad se glaska. Počela su ucjenjivanja države i naroda, zahtjevi za oprost duga, smanjenje cijene i povećanje godina zakupa.
To što je Adriatic Properties bez para, grčkom menadžeru nije smetalo, da zajedno sa domaćim stručnjacima otvori kompaniju koja danas gazduje najekskluzivnijim plažama duž naše obale. Za dva dijela plaže koje su znatno slabijeg kvaliteta od hotelske, na tenderu su ponudili po nevjerovatnih 60.000 eura - 120.000 eura za 220 metara plaže. Pritom, Morskom dobru kompanija Adriatic Propertis, kojom upravlja taj isti menadžer, za najelitnije plaže (dio javne Svetostefanske, hotelsku, Miločersku i Kraljičinu plažu), sa korišćenjem pripadajuće obale u zahvatu hotelskih kompleksa koja predstavlja državnu svojinu, plaća iznos zakupa od 65.000 eura. Ovo je, naime, cijena koja je dio paketa glavnog ugovora o zakupu Svetog Stefana, a koja je preuzeta iz ugovora o zakupu koji je još Budvanska rivijera ugovorila sa Morskim dobrom. Računica pokazuje da je ponuda za 200 metara plaže nerealna i vjerovatno služi za neke rabote zbog kojih će kad-tad ponovo trebati da se oglase. Izgleda da je samo milijarder Restis u finansijskom problemu, pa traži kredit, dok njegovom menadžeru i lokalnim partnerima cvjetaju ruže, jer šire biznis. I ovaj posao, kao i svi vezani za dragulj crnogorskog turizma, bio je praćen neviđenom lakrdijom. Zakupci su otvorili plažu u julu mjesecu, a dotle su se gosti dovijali uz peškire i suncobrane svih mogućih boja, u zoni visokog turizma.
A da su menadžeri hotela veoma umješni biznismeni, govori i primjer otvaranja STR Bonita, koji posluje u objektu Aman Resorta od dolaska grčkog investitora. U njemu, u blizini poznatog restorana „Pod maslinom“, gosti mogu da kupe sve vrste pića, grickalice i ostalo potrebno da se jedan dan preživi na plaži, a da se pri tom ne koriste usluge „skupog“ restorana, ispred kojeg se kupaju. Riječ je o nama nepoznatom biznis modelu, koji se vjerovatno koristi kad gostima koji plaćaju 1.000 $ dnevno, prifali para, da nekako prežive do povratka.
Ovdje se izgleda Aman malo pita, pita se onaj ko daje pare. Nije kod nas kao u Maroku. Zato je odlazak premijera i njegovih saradnika u Maroko „opravdan“, jer očigledno ovdje nisu mogli da se uvjere iz prve ruke u kvalitet koji Aman pruža. A što se tiče dolaska grčkih investitora, za nas bi bolje bilo da nisu ni dolazili, a kako stvari sada stoje, i za njih. Samo Vlada, na žalost, i dalje ima razumijevanja za nesolidnog partnera i to na sopstvenu štetu.
O neuspjelom konceptu ove privatizacije i mnogo čemu drugom govorilo se i pisalo svih ovih godina, u istraživanjima medija, nevladinog sektora, političkih partija, nezavisnih intelektualaca. Ali nadobudni grčki investitori nisu se osvrtali. Sad se javiše. A bolje bi bilo da nisu. Ono što je rečeno na konferenciji za štampu i kroz loše sročena saopštenja, samo ih demantuje. Neargumentavano, isprazno i prijeteće obraćanje, da ako se naljute, mogu i da odu, da tuže, da traže odštetu, da nas stigne njihov loš glas, za sad je sve ostavilo ravnodušnim, izuzev njih same. Brane i premijera. To kako ga oni brane, kao uostalom i sva njihova argumentacija vezana za ovaj posao, zaista vrijeđa inteligenciju prosječnog Crnogorca.
Zato bi možda najbolje bilo da se Grci posvete plažama, biznisu, za koji izgleda imaju para, a da Sveti Stefan ostave pravim investitorima.
Bonus video:
