Prvi Lukšićevi premijerski koraci kod mnogih građana probudili su nadu da će on donijeti promjene. Umjesto prijetnji silnika koje su karakterisale nastupe prethodnog premijera, on je rekao da želi partnerski odnos sa opozicijom, civilnim sektorom i medijima. Preko svog profila na Fejsbuku stavio se na raspolaganje svim građanima. Izgledalo je da Crnu Goru podijeljenu na pobjednike i pobijeđene, na dobitnike i gubitnike (tranzicije), za razliku od svog prethodnika koji je vladao kao varvarski osvajač, želi da integriše oko modernih vrijednosti građanskog društva.
Lukšićeve političke poruke ostale su u ideološkoj koherenciji sa politikom prethodnog premijera. Građanski učtiv i tehnokratski hladan nije zvučao odlučno kao prethodnik, pa su brojni posmatrači mislili da je Lukšić oprezan jer nema dovoljno jak uticaj u svojoj partiji.
Velika podrška državnika Evrope i SAD, pogotovu iz uticajnih centara koji su godinama ignorisali kontroverznog Đukanovića, snažila je Lukšićeve pozicije u DPS-u i Crnoj Gori. Dok je Đukanović pričao o alternativnim putevima koje treba pripremiti za slučaj raspada Evropske unije, Crna Gora je dobila uslovni datum pregovora. To je dodatno ojačalo mladog premijera i njegova cijena na političkom tržištu toliko je porasla da je mogao zaprijetiti vrhovništvu svoje stranke reformskim pokretom čija bi snaga u značajnoj mjeri nadmašila desničarsku DPSDP koaliciju. Zbog toga su uslovi Evropske unije za otpočinjanje pregovora u junu 2012. izgledali kao sugestija Lukšiću da započne svoju reformatorsku misiju.
Umjesto da okrene novu istorijsku stranicu, Lukšić je odlučio da svu stečenu snagu stavi u odbranu familije. Nastavio je tamo gdje je stao kad je kao ministar finansija za spas Prve banke od jednog napravio jedanaest miliona i tako preselio dug na mjesto gdje je mogao da čeka o trošku države. Nedavno nas je podučio da su dva od četiri sporna ugovora u korupcionaškom poslu Telekoma sklopljena direktno s Mađar Telekom i da stoga nijesu u nadležnosti crnogorskog tužilaštva. Kao da su Mađari potkupljivali vanzemaljce, a ne Đukanovića i njegove ministre koji su se u Skupštini Crne Gore ustavno (za)kleli da će svrha njihove vlasti biti interes države i naroda.
Direktoru policije i vrhovnom državnom tužiocu Lukšić je ovu poruku mogao prenijeti i u direktnom kontaktu. Odlučio je da ne reskira i saopšti policajcima, tužiocima i sudijama na svim nivoima, da treba, kao i on, samo da glume da štite opšti interes.
Kad je počeo hladnokrvno da isplaćuje bankarske garancije koje je Đukanović svojevremeno dao svojim preduzećima, podigao je cijene energije i cinično rekao građanima da se na poskupljenja moraju naviknuti. Otišao je potom u Maroko da gosti sebe i drugove o trošku kompanije koja je eliminisala Sveti Stefan sa spiska dragulja svjetskog turizma. Čiji kooperant, koji je preuzeo investiciju, sada traži da ne plaća zakup kad već Grci moraju da osnivaju medije koji neće štetiti režimu.
Pošto dolazi iz ekonomske škole koja kaže da nema besplatnog ručka, Lukšić je, u stvari, poručio: ,,Morate se naviknuti na uvođenje srednjovjekovnog kmetskog zakona. Crna Gora je naša (DPS), mi imamo pravo da prodajemo zemlju i vas zajedno sa zemljom na kojoj živite”. Posljednja vijest: one koji nemaju hljeba, uputio je da ga traže na parlamentarnim izborima.
U carstvu moralne tuposti vrhovništva DPS-a, mladi Lukšić je moralno obamro i ne vidi dalje od svoje karijere. Kad bi se Đukanović sjutra vratio na premijersku poziciju, mogao bi odmah da produži da vlada na isti način kao što je to činio prije Lukšića. Lukšić nije učinio nikakvu promjenu koja bi mu to otežala.
Iako Lukšić od karijere zajedno s režimom klizi nizbrdo, treba ga onemogućiti u ulozi spasioca režima koji pustoši zemlju. To je dobro i za mladog princa jer ovo što čini pretvara ga u saučesnika sa krivičnom odgovornošću.
Bonus video:
