Još od vremena kada je, prema stenogramu, s ponosom isticao da su „Karadžićevi ciljevi i njegovi ciljevi“, Đukanović nije izrekao opasniju i po Crnu Goru pogubniju rečenicu.
Pad nivoa javnog diskursa uvijek je uvod u porast nasilja. Čak i kada izjave nisu tako jasno instruktivne kao ove Đukanovićeve.
Đukanovićeva nova izjava, nespretna do bola, ili, ako nije nespretna, onda zastrašujuće surova, nedvosmisleno ukazuje na pravi uzrok problema koji je, pored svega ostalog, doveo i do pucanja na koleginicu Olju Lakić. Krivokapić je u pravu - bez eksplicitnog izvinjenja, ovo jeste dozvola za ubijanje...
Uzgred, da je čovjek krenuo žestoko svjedoči to što od prošle skandalozne izjave nije proteklo mnogo. Čak je vrlo moguće da je i ta izjava („fašistički mediji“) „olakšala“ nekome da se odluči na ovakav napad. Milovog mi antifašizma.
Pokušava da nekako u istu ravan stavi žrtve i dželate. (To je omiljeni metod ove svijesti.) Da izjednači kriminalce i one koji se bore protiv kriminala. Onda će, narednih dana očekujte porast te unosne industrije, njegove teze da razrađuju medijski poslušnici i lovci na izdajnike, ti kerberi najopasnijeg, ocvalog Đukanovića.
Prvo sam pomislio - što će ovo čovjeku, ali pravo pitanje je - što on ima drugo? Što je Đukanović drugo nego kolektivni autoportret jednog kukavičluka i arogancije, istovremeno. Što on zaista ima drugo osim sile, dignute obrve, prijetnje... Da vlada još trideset godina neće zaličiti na Vilija Branta, budite sigurni. To je valjda svakome jasno. On je to što je. Mi smo to što smo. To je sva priča. Ostalo su sujete i tracicionalna crnogorska pokvarenost. Opšte veselje, sa pevanjem i pucanjem. Ali (zasad) samo u nogu.
Ipak, držim da u cijeloj zlosrećnoj izjavi, u svijetlu te opasne ekvilibristike (neka savjetnička sablja?) posebnu težinu ima odabir riječi „istrebljenje“. U Beogradu moje mladosti rekli bi - Šta mu bi, odlepio čovek...
Istrebljenje? Ništa manje? Mora da je i ovo neki refleks iz vremena kada je dijelio ciljeve sa Karadžićem? Liči na to.
Đukanović, takav kakav je, a ove izjave lijepo sjenče njegov personalni profil, najveća je moguća brana ideji pristojnog društva u CG. (Pristojno društvo, termin Avišaja Margalita, izuzetna knjiga o kojoj je u Artu pisao Ranko Vuković 2014. godine.) Sav njegov stilski repertoar (arogancija, prijetnje) u pristojnom društvu je nemoguć ili smiješan.
Tako da svaki milimetar pristojnosti koji osvoji ovo društvo suštinski radi protiv njega. On to osjeća. Zato će ovo društvo u narednim godinama biti sve dalje od pristojnog i normalnog.
Svaka stopa Crne Gore već je pretvorena u poprište. Eksplozije, pucnjave, bombe...
Osjeća li, nakon trideset godina vladavine, nakon što je prošao put od Karadžićevih ciljeva do NATO favorita i Evropejca (s greškom?), osjeća li makar trunku odgovornosti? On je najmoćnija adresa ovoga društva tri decenije, na kojoj se god funkciji nalazio, a uoči svakih izbora ponaša se kao da je sad stigao odnekud da popravi sve što nije dobro.
Nama relevantne evropske institucije koja nije izrazila zabrinutost. Reagovao je i Slovenački PEN centar. Ali, gdje je reagovanje Crnogorskog PEN-a? Zar nije logičnije da se prvo oni oglase? Ta institucija je i osnovana zbog ovakvih stvari. Sjećate se - u CG devedesetih (u vrijeme kada su Karadžićevi i Đukanovićevi ciljevi bili isti) - bila je to, uz Crveni krst, jedina međunarodno priznata institucija.
Crnogorski pisci ćute, naravno. Oni to uvijek rade tako govorljivo.
Sudeći po ovoj izjavi, Đukanović želi da ta ćutnja bude osnovna muzika u ovom društvu. Zato je i pucano u Olju. Jer, kad se istrijebe riječi, onda sva druga istrebljenja lakše idu...
Bonus video:
