Dvije hiljade osme sam počeo pisati o hajdučiji karate lobija u Crnoj Gori, na čelu sa gospodom Miodragom Vukovićem i Božidarom Vuksanovićem, DPS-ovim poslanicima u Skupštini Crne Gore. Jedan od dobitnika sramne nacionalne penzije za sportiste neolimpijskog sporta, karatea, bio je i gospodin Božidar Vuksanović.
Poslije moje dvogodišnje pisanije u Vijestima, taj dio zakona o sportu po kome se karatistima, jedino u Crnoj Gori na čitavoj kugli zemaljskoj, poklanjaju nacionalne penzije, ukinut je. No, gospodinu Vuksanoviću je ostalo 900 eura nacionalne penzije, da svjedoči o vremenu kada su ljudi iz DPS-a sami sebe proglašavali narodnim herojima.
Taman taj zakon pade, a DPS-ovi genijalci, uz aklamaciju družine iste specifične težine iz političke opozicije kada je u pitanju briga za građane, donesoše zakon po kome poslanici iz parlamenta poslije dva mandata provedena u njemu imaju pravo na nacionalnu penziju od 1.300 eura.
“Zaostala Evropa“ nije čula za takve mogućnosti, ali zato Montenigersi probiše led. Ustavni sud je proglasio neustavnim taj zakon, ali parlamentarni komedijaši smisliše krilaticu - Ko je do sada primao penziju po ovome zakonu (a njih je preko stotinu x 1.300 eura mjesečno), ostaje mu to pravo, a ubuduće - neće moći. U prevodu na narodni jezik, i u slučaju karatista i u slučaju parlamentaraca, ko je do sad pravio zločine njemu je sve oprošteno, ubuduće će morati u zatvor.
O tome sam obavijestio Evropsku komisiju u Podgorici i dobio obećanje da će se ispitati nepoštovanje odluke Ustavnog suda. Da napomenem da je gospodin Božidar Vuksanović vlasnik prava i na nacionalnu penziju parlamentaraca. Za sada posjeduje dvije, u svijetu nepostojeće. Obavijestiću čitaoce ako i treću samododijeli.
Moram priznati da mi je bilo malo neprijatno da pune 3 godine pišem o istoj stvari, igra je bila na jedan gol jer nijesam dao ni tračak nade da se skupštinski nadmeni oratori mogu oduprijeti mome jedinom pitanju: koja zemlja EU karatistima i poslanicima daje nacionalne penzije? NIJEDNA, davah odgovor gromoglasno.
No, pošto njima nije neprijatno da stavljaju po 5-6.000 eura mjesečno u bisage dok narod skapava od nemaštine, da donose privatne zakone kojima sami sebe narodnim herojima proglašavaju, da prodaju, zajedno sa partijskim pajtašima, u bescijenje ono što su naši očevi i đedovi decenijama stvarali a oni se izgleda, kažu američki istražitelji, ugrađivali u svaku prodaju po par miliončića eura, meni postaje veoma prijatno da dam skroman doprinos vraćanju para, koje ove horde nezasite od naroda otuđiše, u državnu kasu.
Nalaz američkog tužioca o korupciji prilikom prodaje Telekoma me uvjerio da sam, željan crnogorske zastave pred zgradom Ujedinjenih nacija u Njujorku, podržavao one koju su u granicama suverene Crne Gore vidjeli samo lakše punjenje bankovnih računa, radnjama koje sa zakonom nemaju dodira.
Iskreno se stidim što sam, kao nekadašnji atleta dvometraš koji je u vrijeme kada su današnji velji Crnogorci ponizno služili Miloševiću iznio crnogorski barjak na bokserski ring u Beču i kao učenik pozitivnog asfalta Beograda bez ijedne tamne mrlje u dosadašnjem vijeku, zalaganjem za suverenu državu istovremeno, kao znak kolateralne štete, držao stranu onima kojima Bog nije dao moje talente, a o čistoti njihovoj ni govora nema.
No Crna Gora je vječna, a dotični neka sa Bogom izmire račune.
Pišem ovu kolumnu i u spomen na mojeg pokojnog oca koji je radio u nikšićkoj Željezari, u pogonu ložionica čelika, gdje je malo ko dočekao 50 godina života. Željezara „Boris Kidrič“ je podigla Nikšić, a njenim sunovratom moj rodni grad je potonuo. Srećan sam kako bivši bokser, a danas inžinjer i neustrašivi sindikalni vođa Janko Vučinić, štiti interese radnika Željezare.
Izgleda da treba sa stotinak miliona eura narodnih para donirati KAP, a sve u režiji DPS-ovih prvaka. Imam prijedlog za one koji su finansijski masakrirali ovu zemlju, a stotine miliona, vjerujem i par milijardi eura, uštekali u stranim bankama „za zlu ne trebalo“. Ukoliko ne mogu potrebne novce za državnu garanciju KAP-u donijeti u koferima, da upregnu kakvo tovarno magare i da te novce dopreme, da zemlja ne propadne još gore.
I te novce i bar još polovinu onoga što su na nesreći puka crnogorskoga prihodovali, a što im ostane neka im je sa srećom. Sa polovinom njihove prćije, Crna Gora bi stala na noge. Ako nijesu naivni, mogu osjetiti po početku američkog interesovanja za njhovo „pravljenje para“ da se i tome bliži kraj.
Nedavno je na čelo policije postavljen vlasnik dvije, u svijetu nepostojeće, nacionalne penzije, gospodin Božidar Vuksanović. Ni jednog časa nijesam u nedoumici da je doveden da brani basnoslovne novce u rukama malog broja ljudi i da zastupa njihove svekolike interese, bez pogovora.
Predložio ga je premijer Lukšić, čiji kabinet, provjereno maltretira građane i ovaj Crnogorac mu je zbog takvog lakrdijašenja, predložio ostavku. Još čekam taj moralni čin premijera, jer on ne donosi odluke već "bord crnogorskih multimilionera" sa kojim će se, narod se nada, veliki napredni svijet obračunati.
Na kraju prijateljska poruka za „uspješne biznismene“ na narodnoj nesreći - Vraćajte u narodnu kasu pola para koje krijete po svijetu i u slamaricama, dok ste na vrijeme!!! Ničija do zore gorjela nije!
Bonus video:
