“Vreme” u broju 496, 8. jul 2000, objavljuje redovnu kolumnu NUSPOJAVE pod naslovom “Ukus ljudetine”. Autor – Teofil Pančić.
Divan tekst. Sa snagom njegovih riječi vezaću svoje misli. Takvo razmišljanje vidim kao mjesto za novi početak.
Preko borbe sa nuspojavama nalazi se lijek...
„U kanibalskim vremenima ljudožderstvo je standard“... a „odbijanje... ljudetine nepatriotska devijacija“... Ali kada se suočiš „sa masovnim psiho-terorom organizovane, ubilačke gluposti“... shvatiš da su ONI uvijek pobjednici... osim – izgradnjom mosta preko rijeke zamućenih sjećanja...
Ubistva, silovanja, pljačke i normalno deportacije – “sve je lako kad si mlad…” – ali – “ kad ostariš… “ Pokušaš da … Kupiš za saradnike žrtve i ubijediš njihovu djecu - da bi i oni silovali svoje majke, jer - takva su vremena bila.
“Medijski jataci“ su krenuli iz rata za mir u novu masovnu podršku.
Novac je opran, a zločin je legalizovan... Vidimo i znamo... ali sjetićemo se (kazniti) novim zakonima.
ONI će – i kroz nove zakone - tražiti način da politički prežive.
Mostovi – mostovi će ih vratiti u mišije rupe. Mostove grade oni koji su protiv deratizacije – genocida.
Grade ih svojim životima – grade ih milenijumima... Ti psiho prelazi traže prostor u našem sjećanju...
Samo našim sjećanjem oni postaju MOSTOVI.
Srđan Aleksić!
Početkom 1993. o egzodusu trebinjskih Muslimana u podgoričkoj Staroj Varoši, ispred džamije, svjedočili su mi Muslimani očevici. Govorili su, vidno uznemireni, kako je Srđan Aleksić poginuo. Snimao sam i kasetu...
Kako je poginuo Srđan Aleksić?
Dana 21. januara 1993. četvorica vojnika Republike Srpske legitimišući na trebinjskoj pijaci nailaze na Alena Glavovića... Počinju ga nemilosrdno tući, a zatim pokušavaju nožem presuditi.
Presuda: Musliman!
U obližnjem kafiću sjedio je Srđan – takođe pripadnik vojske Republike Srpske. Glumac i plivačka nada tadašnje Jugoslavije, istrčao je i sukobio se sa “ ubilačkom glupošću “ braneći sugrađanina... Četvorica vojnika kundacima, počinju obračun sa Srđanom. Psiho-teror u njihovim glavama pretvorio se u nemilosrdni obračun. Tukli su Srđana do kome...
Presuda: Srbin.
Srđan Radov Aleksić umire.
Na umrlici, njegov otac piše - “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”.
Sjećajući se sina rekao je: „Dođu vremena kad je i umrijeti lijepo i potrebno, kad je i smrt vrednija od života”...
Jedan od napadača na Srđana gine u ratu, a trojica ubica Srđana Radova Aleksića osuđeni su na 28 mjeseci zatvora... Sada su slobodni... Šetaju trebinjnskom pijacom i sreću Rada Aleksića... ONI će – i kroz nove zakone - tražiti način da politički prežive. Kriće se iza drugih – iza raznih afera... ali moraće na pijacu... moraće pogledati skupocjeni a krvavi sat i vidjeti da je njihovo vrijeme prošlo... vrijeme „sa masovnim psiho-terorom organizovane, ubilačke gluposti“... a bez tog vremena nema ni njih!
Mostovi – mostovi će ih vratiti u mišije rupe . Mostove grade oni koji su protiv deratizacije – genocida.
Ulica u Sarajevu je petnaest godina nakon Srđanove smrti nazvana po njegovom imenu. U obrazloženju je rečeno: “Bez ljudi kao što je Srđan Aleksić i njihovih herojskih djela, čovjek bi izgubio nadu u ljudskost, a bez nje naš život ne bi imao smisla“.
Psiho-prelaz je sagrađen... Treba nam prvi gradonačelnik Podgorice!
Marko Miljanov!
Da sakupi “rasutu istinu“. Da nazove prelaz po Srđanu.
21. januar 1993. – 21. januar 2012. Ispunimo ljudsku dužnost!
Sjećanjem na Srđana sagradimo most!
Bonus video:
