Godina 2011. biće zapamćena kao vrijeme kada su mnogi vječno optimistični Amerikanci počeli da gube nadu. Predsjednik Džon F. Kenedi jednom je rekao da narastajuća plima podiže sve brodove. Ali sada, u vrijeme oseke, Amerikanci počinju da uviđaju da ne samo da su brodovi sa uzdignutim jarbolima podinuti puno više, već i da su se mnogi manji čamci razbili za njima.
U tom kratkom trenutku kada je plima zaista rasla, milioni ljudi su vjerovali da možda imaju stvarnu šansu da ostvare „američki san“. Sada nestaju i takvi snovi. Do 2011. se istopila štednja onih koji su ostali bez posla 2008. ili 2009. Nadoknade za nezaposlene su se potrošile. Naslovi u novinama u kojima se objavljuju nova radna mjesta, i dalje nedovoljno da bi se održao korak sa brojem onih koji bi u normalnim okolnostima već bili zaposleni, znače malo 50-godišnjacima koji ne gaje veliku nadu da će ikad više naći posao.
Zaista, sredovječni ljudi koji su vjerovali da će biti nezaposleni samo nekoliko mjeseci, sada shvataju da su, u stvari, prisilno penzionisani.
Mladi koji su završili fakultet i nagomilali dug od više desetina hiljada dolara da bi se školovali, uopšte ne mogu da pronađu posao. Ljudi koji su dijelili stan sa prijateljima ili porodicom postali su beskućnici. Kuće kupljene tokom procvata tržišta nekretnina i dalje su na prodaji ili su prodate po nižoj cijeni. Više od sedam miliona američkih porodica ostalo je bez svojih stanova.
Mračna strana finansijskog uspona iz prethodne decenije potpuno je razotkrivena i u Evropi. Potresi oko Grčke i posvećenost vlada najznačajnijih država mjerama štednje počeli su da nameću težak danak prošle godine. Zaraza se proširila na Italiju. Stopa nezaposlenosti u Španiji, koja je od početka recesije iznosila skoro 20 odsto, dodatno je porasla. Ono što je bilo nezamislivo - kraj eura - počelo je da izgleda kao realna mogućnost.
Ova godina će vjerovatno biti još gora. Naravno, postoji mogućnost da će Sjedinjene Države riješiti svoje političke probleme i konačno usvojiti podsticajne mjere potrebne da bi se stopa nezaposlenosti snizila na šest ili sedam odsto (nerealno se nadati nivou od četiri ili pet odsto prije krize). Ali, to je malo vjerovatno isto kao što ne treba očekivati da će Evropa shvatiti da sama štednja nije dovoljna da bi riješila svoje probleme. Naprotiv, štednja će samo pogoršati ekonomsku situaciju. Bez rasta, dužnička i kriza eura postaće još gore. A dugotrajna kriza koja je počela pucanjem mjehura nekretnina 2007. i recesija koja je uslijedila će se nastaviti.
Štaviše, glavne države u usponu, koje su prebrodile oluje 2008. i 2009, možda neće jednako uspješno riješiti probleme koji se pojavljuju na horizontu. Rast Brazila je već usporen, što je izazvalo zabrinutost njegovih susjeda u Latinskoj Americi.
U međuvremenu, dugoročni problemi, uključujući klimatske promjene i druge prijetnje životnoj sredini, kao i sve veću nejednakost u većini država širom svijeta, nisu nestali. Neki su postali još ozbiljniji. Na primjer, zbog visoke stope nezaposlenosti plate su niže i sve je više siromašnih. Dobra vijest je da će hvatanje u koštac sa tim dugoročnim problemima zapravo pomoći u rješavanju kratkoročnih problema. Povećano investiranje u mehanizme za borbu protiv globalnog zagrijavanja pomoglo bi u stimulisanju ekonomske aktivnosti, rasta i otvaranju radnih mjesta. Progresivnije oporezivanje, preraspodjela prihoda sa vrha prema sredini i dnu bi istovremeno smanjili nejednakost i povećali stopu zaposlenosti jačanjem ukupne potražnje. Povećanje poreza za bogate moglo bi stvoriti sredstva za finansiranje javnih projekata i obezbijediti socijalnu zaštitu onih na dnu, uključujući nezaposlene.
Čak i bez proširenja fiskalnog deficita, takva izbalansirana povećanja poreza i potrošnje bi smanjila nezaposlenost i povećala proizvodnju. Međutim, postoji zabrinutost da politika i ideologija na obje strane Atlantika, posebno u Sjedinjenim Državama, neće omogućiti ove promjene. Insistiranje na smanjenju deficita samo će izazvati kresanje javne potrošnje i pogoršati nejednakost. Isto tako, privlačnost ekonomije ponude, uprkos dokazima protiv nje (posebno u periodu kada postoji visoka stopa nezaposlenosti), spriječiće povećanje poreza onima na vrhu.
Čak i prije krize, promijenjena je ravnoteža ekonomske moći, čime je zapravo korigovana istorijska anomalija koja je trajala 200 godina, tokom koje je azijski udio u globalnom BDP-u opao sa skoro 50 odsto na, u jednom momentu, ispod 10 odsto. Pragmatična posvećenost rastu koja je primjetna u Aziji i drugim državama u usponu danas predstavlja kontrast u odnosu na pogrešnu politiku Zapada, koja, podstaknuta kombinacijom ideologije i ličnih interesa, gotovo da odražava posvećenost neostvarivanju rasta.
Kao rezultat toga, vjerovatno će biti ubrzano globalno ekonomsko rebalansiranje, što će gotovo neizbježno izazvati političke tenzije. Imajući u vidu probleme s kojima se suočava globalna ekonomija, bićemo srećni ukoliko ove napetosti ne počnu da se manifestuju u narednih 12 mjeseci.
Bonus video:
