Sanaderizacija 2012... zar nismo to već imali 2011, čak iako je sprovedena u crnogorskom stilu?
Priznajem da je ovo cinična perspektiva, ali zar hrvatska „sanaderizacija“ nije bila više stvar Sanaderove prijetnje da će se vratiti u politiku, nego činjenice da je pravda slijepa?
Međutim, bez obzira na motiv, ona jeste postigla jednu stvar koja predstavlja korak ka nezavisnom pravosuđu – dodirnula je nedodirljive. Iluzija je razbijena.
Ukoliko je u tome stvar, onda je Crna Gora već okusila sanaderizaciju sa aferom Zavala kada je Marović bio na korak od toga da postane sljedeći Sanader.
Novogodišnja proslava pomirenja sa Đukanovićem pored sebe donijela je jasnu poruku; niko nije nedodirljiv... od onih u čijim su rukama poluge moći.
Tako dok drugi sanjaju, konsultuju horoskope i razmišljaju o Arapskom proljeću, mi moramo „hladne glave“ da sagledamo realnije opcije koje bi mogle dovesti do aktivnijeg pravosuđa, istinski nezavisnog od izvršne vlasti.
Potreba za ovim postaje još intenzivnija s obzirom na nedavna otkrića u vezi sa Dojče telekomom i njihovih 11 miliona eura mita u Crnoj Gori. Ne samo zbog spekulacija o visokim zvaničnicima koji su se okoristili, nego i zbog toga što se povlači pitanje da li je ovaj način prodaje državne imovine i sklapanja ugovora predstavljao pravilo. Ako je Telekom to radio, samo zamislite čime su se sve bavili drugi istaknuti domaći i strani investitori u Crnoj Gori!
Građani zaslužuju da znaju ko im je opljačkao ova javna dobra. Nažalost, aktuelne strukture su jednostavno nesposobne da sprovedu išta približno zakonskoj radnji što bi izložilo ijednog pripadnika elite; naročito bivšeg premijera i njemu bliske ljude.
Nema šanse da će uklanjanje Veljovića išta promijeniti; to je samo razmještanje stolica na Titaniku. Pravo pitanje je koji su mogući putevi do stvarnog razdvajanja izvršne i sudske vlasti i okončanja zarobljenosti države koja je karakteristična za Crnu Goru (Inc.). Kako je Crna Gora stigla do tačke gdje ne samo da nisu svi jednaki pred zakonom, nego je i sami zakon istinski slijep?
Ako nas je istorija ičemu naučila, to je da se izabranik može okrenuti protiv svog mentora. To se događa ukoliko postoji pravi skup inicijativa ili prijetnji i, naravno, zahtijeva političku pronicljivost. Kada je umro Milošević, bivši premijer – a sada još uvijek šef DPS-a – je priznao da je imao „dostojnog protivnika“, ali je nesumnjivo zaboravio da prizna najvažniju činjenicu - da je nekada bio Miloševićev štićenik.
Istina, kao mladi aktivista bio je poznat kao „Britva“, ali je ipak iščupan iz relativne anonimnosti u ranjivom dobu, sa 29 godina, i doveden na visoku javnu funkciju. A kada su počeli duvati vjetrovi promjene, okrenuo je leđa mentoru i mentorovom mentoru (Bulatoviću i Miloševiću), da bi dobio vlast. Na to se tada gledalo kao na napredak, ali sada djeluje prevaziđeno.
Dakle, kada govorimo o promjeni, najočiglednije je da bi ona mogla poteći od šefa izvršne vlasi – znači Igora Lukšića.
On bi mogao dekretom, preko noći, smijeniti Markovića, Roćena – čuvare interesa elite – i Čarapićevu i njihovim nasljednicima narediti da pokrenu istrage u vezi sa Telekomovim skandalom sa primanjem mita, privatizacijama vezanim za solanu, A2A i Avalu, Prvom bankom (sve afere), tenderima Bemaksa, snimkom sa svadbe, etc, etc.
To bi bio momenat Vaclava Havela, Nelsona Mendele, Mihaila Gorbačova i Igor Lukšić to sigurno shvata, ali vjerovatno nema hrabrosti i posvećenosti građanima koje takav momenat zahtijeva. Pošto bi to rekao (ako bi to uradio), uslijedila bi velika nagrada – one vrste koju on cijeni. Tada bi mogao sigurno uploviti u Evropsku uniju prije svih zemalja iz regiona i uživati u plodovima svog ispravnog postupka.
Postoji mnogo razloga zbog kojih se ovako nešto najvjerovatnije neće desiti.
Prljava opcija bi bila da, pod prijetnjom, frakcija Marovića i Vujanovića od neoliberalnih skorojevića pučem povrati ono što smatraju svojim zakonitim nasljeđem.
To jest političkim pučem, unutar DPS-a, u potjeri ni za čim manje ličnim od sopstvenog opstanka. Ovo bi dovelo do prijeko potrebne podjele DPS-a kao partije ličnih interesa na partije ličnih interesa. Zakon bi se mogao „koristiti“ za neutralizaciju rivala, ali teško da je to recept za nezavisno i aktivno pravosuđe.
Ne toliko vjerovatan, ali ne i nemoguć, scenario – s obzirom na ogromnu Đukanovićevu političku sposobnost i to što mu je sigurno poznato da se veliki lideri prečesto zadrže predugo na vlasti – je da se povuče iz glavnog odbora DPS-a, ode u inostranstvo na nekoliko godina, a da se Marković, Roćen i Čarapićeva postepeno sklone. Neki dogovori bi se bez sumnje postigli s obzirom na grijehe prošlosti ali bi to možda bilo neizbježno.
Stvarna i možda jedina realna alternativa je da se pređe teži put. To bi značilo da svi oni raznorodni pojedinci jake volje unutar crnogorskog društva – koji su u svakodnevnom govoru poznati kao miševi/ovce – trebalo bi da odbace svoje programe „narcisoidnosti malih razlika“ i zajednički rade na stvarnoj političkoj promjeni u korist stvaranja modernog, normalnog – pa čak i dosadnog – društva zasnovanog na zakonu.
Nažalost, mnogi akteri unutar civilnog sektora, medija, studentskih grupa, sindikata i opozicionih političkih partija imaju kompleks više vrijednosti i više nemaju povjerenja jedni u druge nego što su posvećeni zajedničkom radu na promjenama.
Tako će najvjerovatnije crnogorske perspektive u Novoj godini – uz olakšanje zbog pomućene i oslabljene Evropske komisije – biti falsifikovanje aktuelne istrage, povratak Đukanovića na mjesto predsjednika, dalja marginalizacija Marovićevih i Vujanovićevih elemenata i cementiranje ove banana republike. Čisto da se zna, ovo je prvi put da pišem uz nadu da će se ispostaviti da je moja analiza bila sveobuhvatno netačna. Sretna Nova godina.
Bonus video:
