Pitanje krucijalno za napredak crnogorskog društva ušlo je u još jednu novu godinu bez odgovora. Stara dilema je ostala. Koliko zaista može da traje terminalno stanje crnogorskog režima?
Neke stvari su očigledne. Jedna od njih je da se režim neće srušiti sam od sebe. Dakle, nije moguće očekivati da će određene snage u okviru režima otkazati poslušnost vrhu i preko noći „ozdraviti“ od teške kriminalno-koruptivne infekcije. To pokazuje i činjenica da iz režimskog kruga niko (živ) ne ispada. Naprotiv. Inficirani su proglasili jednu vrstu karantina privilegovanih. Ostrvo DPS-SDP-BS-DUA-HGI. Sa direktorskih mjesta se ide na savjetnička (Veljović), sa ministarskih na ambasadorska (Dinoša), sa tužilačkih na sudijska (Medenica, a uskoro i Čarapić). Samo se uloge mijenjaju, a ista ploča vrti li se vrti, dok žrvanj poniženja i propasti melje sve one izvan, veliku većinu crnogorskih građana. Koliko među „ostrvljanima“ ima ucijenjenih koji biju da ne bi sami bili bijeni, a koliko režimskih fanatika i autentičnih sadista nije poznato. Ali jasno je da svi oni, iz svih segmenata režimske hijerarhije, boluju neizlječivo. Jeli su porcije „slatkog“ kolača i sva demokratska čula su im zauvijek razorena. Ko njih ozbiljno uzima u obzir, osim kao kandidate i kandidatkinje za zatvorske ćelije, već je prešao na njihovu stranu.
I to, naravno, nije sve. Ne samo da se režim neće urušiti, nego režimski zvaničnici, iako terminalno inficirani, široko i duboko već godinu dana zabacuju svoju zaraženu mrežu ne bi li upetljali što više ne-režimskih, zdravih snaga. Ima ih, izgleda, iz civilnog sektora, medija, sindikata i predstavnika studenata koje su već uspjeli da izvuku na svoje ostrvo. Sada ih među palmama koje umjesto lišća imaju eure, a rađaju kokose od kokaina i heroina, prinose kao žrtvu svojem bogu laži i prevare. A žrtvovani, kao zadovoljni, drže se za lišće od eura, dok im gori pod nogama, a reputacije im se tope kao sladoled u mikrovalnoj. Ubrzo će i im se izgubiti svaki (ljudski) trag, kao i onoj grupi „intelektualaca“, sada režimskih udarnih pesnica, zaraženoj negdje početkom i sredinom prošle decenije. Od klimanja glavom Đukanoviću stvorio im se uslovni refleks. Psi doktora Pavlova predstavljaju za njih ideale slobode. Ali njih sloboda nikada nije ni interesovala. Samo sila i moć.
Zbog toga činjenica da zadnjih mjeseci režim posrće i iz svoje utrobe u crnogorski medijski prostor izbacuje neprežvakane afere ne znači da će lagano pasti. Bez aktivne protiv-snage ostaju zaludne sve analize koliko god one pogađale samu suštinu stvari. Čuvena Marksova jedanaesta teza o Fojerbahu validna je i za Crnu Goru. Svijet nije dovoljno znati tumačiti, treba ga znati mijenjati. A za transformaciju nikada još demokratizovane crnogorske političke zajednice potrebna je posebna strategija. Jer ovdje se ne radi o prostoj smjeni vlasti nego o civilizacionom iskoraku. U tom smislu, Crna Gora se ne može uporediti sa bilo kojom državom u Evropi. Jer se čak i u Bjelorusiji, koja važi za najrepresivniji evropski politički sistem, vlast jednom promijenila. Lukašenko naime nije, kao Đukanović, bio komunistički pulen i perjanica. Zbog toga je i veće licemjerje zapadnih krugova koji u Đukanoviću traže i još uvijek (se pretvaraju da) nalaze sagovornika za evropske integracije Crne Gore. Jer on im konstantno gura prst u oči, stavljajući im do znanja da je privržen elitističko-boljševističkom konceptu o postojanju ljudi posebnog kova sa tobožnjom istorijskom misijom kojima je sve dopušteno. Pa zar nije nedavno pokazao da mu je Baku bliži od Brisela, a azerbejdžanski jednopartijski diktator Alijev, koji je vlast naslijedio od svog oca i koga tajni američki izvještaj objavljen od strane Wikileaks-a upoređuje sa mafijaškim bosom iz Kopolinog filma “Kum”, miliji sagovornik od čelnika evropskih demokratija?
Prijeko potrebna strategija koja u ovom trenutku vodi ka preusmjeravanju Crne Gore sa nedemokratske stranputice, po mom mišljenju, zahtijeva stvaranje jedne nadstranačke unije. Ova unija se zove nadstranačka zbog toga što su kao njeni konstitutivni elementi uključene ne samo opozicione političke partije nego i svi ostali autonomni segmenti građanskog društva (nevladine organizacije, mediji, sindikati, studenti, građani i građanke). Ona povezuje sve snage alternative postojećem režimu koje baštine vrijednosti evropskih građanskih država i time projektuje sinergetski efekat. Jer u kolektivnom, baš kao i u individualnog životu, cjelina je uvijek više od skupa svojih djelova.
Naravno, bilo kakva isključivost po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi je neprihvatljiva i dovodi do diskvalifikacije datog aktera. Sva energija unije je usmjerena prema demokratskoj smjeni režima, a pitanja koja se tiču uređenja nove demokratske Crne Gore, koju svi participanti priznaju kao nezavisnu i suverenu državu, se rješavaju u procesu dijaloga u okviru unije. Protesti, štrajkovi i bojkoti postaju dio svakodnevne političke priče sa jasnom vizijom da epidemija korupcije i infekcija kriminalom u postojećim državnim institucijama može biti iskorijenjena samo kadrovskim re-strukturiranjem i primjenom evropskih institucionalnih praksi. Zbog toga unija ima kao ključni cilj stvaranje timova stručnjaka koji mogu preuzeti rukovodeće funkcije u institucijama, uključujući i vladu u sjenci.
Znajući vrlo dobro koliko je nadstranačka unija efikasno sredstvo za okončavanje njihove vlasti, da bi onemogućili rad na njenom stasavanju i stvorili psihološku konfuziju, režimski vrhovnici će raspisati vanredne parlamentarne izbore. Ti izbori, već naštelovani za pobjedu režima, se, uz međunarodno profilisanje unije, moraju bojkotovati, a povratak u izborni proces usloviti formiranjem jednogodišnje tehničke vlade.
Bonus video:
