Prošle godine u ovo vrijeme Budva je bila poprište političkog previranja. Rukovodstvo opštine sprovedeno je u Spuž, a Budvani su pokazivali gađenje i prezir prema centralnoj DPS vlasti. Izgledalo je da Svetozar Marović neće skorije oprostiti partijskom šefu „naručena“ hapšenja najbližih, i najbližih saradnika. Izgledalo je da će se DPS iznutra zatresti i da bi od tog prodrmavanja društvo moglo da se demokratski okoristi. Samo je izgledalo tako! Marović je kasnije, nakon što je, očigledno „nekako drugačije“ i bez pompe završio posao, izjavio da je partija najvažnija.
Dobro, odavno smo naučili da je politika komplikovana i da, možda, nije bio trenutak za osvetu ali postavlja se ozbiljno pitanje da li ikakav potres može da demokratizuje DPS? Dobro ili zlo, drmuckanje ili zemljotres, svejedno, interes drži na okupu partiju koja nikada, od četrdeset pete nije bila u opoziciji. Je li pretjerano reći da je taj interes krvav – krvavo opasan? Možda i jeste s obzirom da ogroman broj depeesovaca nije tako monstruozno i ljepljivo vezan za partiju ali ne pretpostaviti i takvu vezu bilo bi pogešno. Ima ljudi u najužem rukovodstvu te partije koji zaista ne zaslužuju ovakvu etiketu, ali je problem što znaju, a ćute, kao i većina Crne Gore, da njihov aktuelni predsjednik nije birao sredstva da utvrdi stranačko-porodičnu imperiju.
Nepristojno je stoga čuti od strane Đukanovićevog nasljednika na mjestu premijera kako ne razumije „fiksaciju pojedinim ličnostima“, kod nas opozicionara. Lukšić se nije mnogo namučio da bi postao partijski funkcioner i potom premijer. Bilo je neophodno samo desetak godina bespoštedne ljubavi prema vođi. Svako od nas ko je deceniju u opozicionoj politici preturio je, međutim, preko glave cijeli jedan ljudski vijek; razne svađe, politička razapinjanja, namještene „političke tuče“. Osjetili smo na vlastitoj koži prste tajne policije, razne “lazoviće” i “goluboviće”, namještaljke, podvaljivanja, raspadanja opštinskih i glavnih odbora, rasturanja odborničkih i poslaničkih klubova... Ne razumije Igor Lukšić kako je teško u nekoj vrsti jednopartijske države, na goloj ledini, praviti stranku i infrastrukturu, pridobijati ljude na ideju, opstajati sa njima na lijepoj riječi, a ne u strahu. Kako je teško moliti, nenaređivati, biti sa prijateljima iz najranije mladosti zbog cilja, a ne zbog usputne koristi i lagode.
Pristojan čovjek treba da razumije, a ne da se iščuđava, opterećenost cijele zajednice Đukanovićevim političkim angažmanom. Predsjednik DPS-a se obogatio u nepristojnim razmjerama – baveći se politikom, postao ultra milioner. Obogatio je i svoga brata... i sestru... i kumove. U tom bogaćenju, švercovana je nafta, cigarete, državna i društvena svojina, životi, istorija... Mislim da nikada nije ni jednu privatnu stvar stavio pod hipoteku, podigao kredit... Dok se on bogatio ljudi su ostajali bez imovine, radnih mjesta, porodica. San o boljem životu, o pravednijem društvu, raspadao se pred očima majki i baka koje su prodavale paklice cigareta po raskršćima da bi i njihova djeca jednog dana postala ljudi. I šta? Morali bismo biti fascinirani takvim čovjekom? Trebalo bi da ga razumijemo?
Iskreno, ne prihvatam da strah može biti toliko veliki da nikada ne smijete pitati... ili prekoriti svog stranačkog šefa zato što nosi sat od 100.000 evra. Koja poštena politika može zaslužiti toliku nagradu na jednoj ruci? Pred tom činjenicom, za koju godinu ili deceniju, u najgorem po nas, biće smiješne navodne zasluge prvog čovjeka DPS-a pred istorijom, precima i potomcima. Ljudi će poricati, kao što su i ranije, da su ikada voljeli vođu. Smijaće se televizijskim snimcima koji će izroniti iz arhive, sa koih će sadašnji autoritativni glas, pozivati na svijetlu istoriju, trućati o snazi države i obavezi da se voli svaki kamen. Tada će već neko pustiti i snimak na kojemu premijer Lukšić kaže svojim političkim oponentima da “ne razumije njihovu fiksaciju”.
Moralan čovjek mora, međutim, razumjeti. Normalan čovjek mora priznati, reći da! Da, opravdana je zaokupljenost ljudi bivšim premijerom Đukanovićem! Sve je podredio vlastitom bogatstvu i sigurnosti. Od svakoga ko je pratio njegovu “ideju”, višestruko je naplatio svoj patriotizam. Naplatio je jugoslovenstvo, ratnu pamet, miroljubivost, crnogorstvo… Naplatio je svaki aplauz, svačije neznanje, svaku iskrenu i nedvosmislenu podršku. U mjeri u kojoj mu koristi volio je i voli Crnu Goru. Ona je za njega, podvodni kabl dogovoren sa Berluskonijem, Kombinat aluminijuma preprodat u Grandu, Solana poklonjena prijatelju. To je “Vječna Crna Gora” Mila Đukanovića i to znaju i Lukšić i Vujanović. Ali partija je iznad svega, a mi smo skloni fiksacijama?!
Prava istina je, međutim, da smo i pored svih pohvala i koračića naprijed mi još jedno plašljivo i licemjerno društvo. Koristoljubljivi intelektualci vaspitavaju mladost da bude podvodljiva, starost snishodi polusvijetu, polusvijet se udvara otmenosti na prostački način. Možda je bespomoćnost i naivnost, možda smo očajnički povjerovali i ponadali se da mladi premijer Lukšić nije dužan i vlastiti život bivšem premijeru. Zaboravili smo onu konstataciju sa početka teksta da se premijer nije mnogo namučio da se uspne na trenutnu visinu. Zaboravili smo da se iznutra ne može ništa.
Da se mora držati pristojna distanca. Pa zar je najava drugačijeg i boljeg umjesto Veljovića, pretpostaviti policiji jednog od najodanijih Đukanovićevih ljudi. Porodično-prijateljski klanovi nastavljaju tako da se umnožavaju i oko novog prvog ministra. Bilo bi ohrabrujuće, u nedostatku pravih promjena, da su makar njegovi. Ovako, mučan ali tačan utisak je da Đukanović dopušta i podstrekava na novo “krečenje”, s tim što on određuje boju, i to do nijanse, i brzinu, naravno. Zbog licemjerstva i profita raznih “mađar telekoma”, mi i ovu godinu počinjemo kao evropski podnošljiva libanska falanga sjeverno-korejskog tipa. Kim il Sung, Kim Džong il, Kim il Un… “Partija je iznad svega”.
Bonus video:
