“...gledanje u inostrane investitore kao moralne, hrabre, požrtvovane i borbene gromade biznisa otkriva se kao stručna i vrijednosna bajka, ona (o)tužna pričica o inostrancima, u većini, voljnim da budu “jajare“ kao i domaće/ruske/indijske/kineske samo ako im se pruži prilika...“ (napomena: ovako se završila kolumna Ekonomsko oneobičavanje, o porazu koncepta prenosa znanja i dobrih praksi poslovanja i korporativne organizacije i kulture iz razvijenih ekonomija u zemlje u razvoju, objavljena prije godinu i po dana.)
Desio nam se XI južni okružni sud Nju Jorka; dokument ekstenzije comp22213-ex.pdf; predat kod sudije Sullivan-a, zaveden pod brojem 11 CIV 9645, sa svim taksama plaćenim 29/12/2011, koji sadrži tužbu troje advokata SAD Komisije za hartije od vrijednosti prema mađarskom, a posredno i njemačkom Telekomu, a u vezi privatizacija regionalnih telekomunikacionih kuća iz Makedonije i Crne Gore. Dvadeset pet stranica sumiranih zaključaka, prepunih pravnih i ostalih diplomatizovanih legalističkih fraza i poziva na članove američkog zakona o borbi protiv korupcije u inozemstvu. Tužba regulatora američkog tržišta kapitala otkriva krah niza važnih strukovnih principa.
Kako je đavo uvijek u detaljima, treba krenuti redom sa analizom “događanja naroda“. Važno je istaći da smo, čitajući ovaj pravnički tekst, suočeni sa jasnim i u cjelosti nepogovornim argumenatima o poslovanju telekomunikacionog biznisa širom svijeta. Telekomunikacioni posao se zasniva na korišćenju prirodne koncesije, vazduha jedne zemlje za prenos signala. Ali, ne onog “vazduha“ sa tržišta kapitala. Ovdje se prenose minuti razgovora, poruke i bitovi podataka, pa je usluga realna, a ne virtuelna. Dužno izvinjenje dobrim, profesiji posvećenim, inžinjerima zbog ovolikog uprošćenja, ali to je suština koncesije koje dobijaju telekomunikacione kompanije. Davanje prirodne koncesije zahtijeva organizaciju mreže lokacija sa antenskim čvorištima, kojima se pokriva teritorija prostora za koji je izdata licenca. Koncesiona licenca je, u trajanju i korišćenju, uobičajeno dvo-trodecenijska. Za ulaganja u mrežu na lokacijama i pozadinsku softversku podršku, kao i okupljanje ostalih timova prodaje, marketinga, analize, npr. u CG treba do nekih političkih/regulatornih stotinu miliona, iako realno investiciono i marketinški vas “krpi“ duplo, pa i do dvije trećine, manja cifra, koja se oplodi i vrati, uz cijene koje su važile na našem tržištu u prethodnom desetljeću, već tokom isteka treće godine rada. U pitanju nije parcijalni povraćaj investicije, već potpuni, sa tekućim trogodišnjim održavanjem i redovnim isplatama ukupnih prinadležnosti. Zato su ove prirodne koncesije primjetno profitabilne i važne za razvoj portfelja core business-a velikih telekomunikacionih korporacija. Telekomunikacioni biznis koji se zasniva na vlasništvu domicilne države-poreskih obveznika, podrazumijeva najjednostavniju vrstu organizacije, ukoliko se poštuje prostor, znanje, kvalitet i tim. Cijena rada sa limitiranim resursima, kao što su nafta i rude, obično uključuje ratove ili kojekakve diplomatsko- agresivističke sheme prevare. Prirodna koncesija nema limitiranost, osim u investicionoj maštovitosti, i stoga su sofisticirane prakse, kojima se pobjeđuje na tenderima, uvijek istovjetne – po svaku cijenu dobiti datu koncesiju (ovo po svaku cijenu podrazumijeva skoro sve).
Telekomunikacione kompanije se opredjeljuju da posluju uvijek tako što jedno pričaju, sve u duhu beskičmenog sladunjavog PR rječnika, a u praksi potpuno suprotno se (s)provodi. Npr, ne postoji telekomunikacioni svjetski gigant koji vam neće uši probiti o retoričkom i dogmatskom posvećenju ka principima i vrijednostima, obično ispisanim u kojekavim kodeksima ponašanja i u previše glagoljivom konceptu o društvenoj odgovornosti. Međutim, u svakodnevici poslovnog odlučivanja i rada ove potpisane floskule su plodno tle za primitivne poslovne prakse, jednostavno uporedive sa bilo kojim feudalno opredijeljenim lokalnim biznismenom. Pa, top menadžeri mađarskog Matav-a nisu ništa drugo radili nego ono što rade svi biznis profili ukupnog telekomunikacionog svijeta. Kao glavni izvršni direktor, direktor za strateška širenja i direktor razvojnih inicijativa, ova trojica poslovnih profila su radila ono što im je bio poslovni zadatak, u koordinaciji sa njemačkom centralom, pošto se poslovi razmjere od/do €100 miliona ne mogu raditi bez znanja glavnih upravljača. Američki sud globalnom poslovnom svijetu nije otkrio ništa novo. Gdje su mađarski pretplaćeni menadžeri pogriješili – pretpostavili su samo jedno: da su nedodirljivi jer su zaštićeni Njemcima.
Sud je izabrao da se oštećena strana naplati od glavnog “zlikovca“ – matične kuće koja je par godina unazad, zbog povoljnosti neoliberalne regulative, odlučila da bude listirana na njujorškoj berzi. U tom periodu je isto uradio niz top telekomunikacionih konkurenata. Odlistovale su se većinski, takođe, taman negdje prije krize, skoro istovremeno. Znači, matična telekomunikaciona kompanija je platila cijenu za kratkoročnu odluku da što prije dođe na američko tržište kapitala gdje su neograničeni novčani jeftini fondovi bili dostupni po svakojakim nelegalnim, nejasnim i potpuno netransparentnim shemama prevare malih štediša; takav je bio zakon za svaku listiranu kompaniju. A, završili su sa dugoročnim troškom od stotinjak miliona dolara i urušavanjem reputacije, pošto se posredna legislativa antikorupcionaških inostranih praksi iskoristila kao model da se izabrani subjekt kazni, zbog prljavih privatizacija balkanskog regiona. Jednostavno, da nije ovako tužno po niz profesija, bilo bi smiješno kao opravdanje.
Ostale su legende o isplaćenim besmisleno velikim bonusima i otpremninama, o pretjeranim troškovima za nepostojeće pravnike, o troškovima marketinga bez reklame ili kampanje, o cehovima iz kafana ili iz provoda u španskim resortima. Imena trojice mađarskih menadžera su samo poslužila kao štaka da američko sudstvo uveže dokaze. Njihov neuspješni pokušaj da unište dokumentacioni trag je presudio da više ne rade u biznisu, a ne ono što su radili – sastavljali falš protokole i sporazume o saradnji koji se nigdje nisu zavodili, isplaćivali pare bez namjene ili fakture, odnosno sa smiješnom papirologijom. I, bez naivnosti, sve se ovo navedeno i dalje radi. To se u žargonu savremenih korporacija zove “optimizacija opcija“. Tako se održava varka da je moderni biznis samostalan i da pomaže razvoju zemlje, bilo koje
Cjelokupnost sagledavanja zahtijeva analizu nivoa grešaka i američkog suda. Sa stanovišta struke potpuno je netačno da su, kao što tvrdi ova tužba, pravnici iz poslovnog sistema i spoljnji revizori bili neznaveni o dokumentacionom tragu, o shemama kreiranja ugovora, o konsultantskim pravnim ili marketinškim uslugama kojima se neuspješno pravdao dodatni trošak za “mačore“ sa lokalnog tržišta. Ovaj legitimni zaključak prema sudu je bio potreban da se fokus tužbe ne bi previše rasuo na preveliki broj odgovornih. Pravnici međunarodnih i lokalnih kompanija i poslovnih sistema su profili koji “...rade na osnovu inputa...“, što u operativnosti svakodnevice znači – mi smo (misli se na pravnike) dobrovoljne ucvale sekretarice i traljavi lektori, kojima upotreba babskih izraza „...pa ve obavještavame“ „...te ve molime“ i slično, nije slučajna i nije rijetka. Stoga je opravdani esnafski krik uvaženog podgoričkog profesora o vladavini prava kao preduslovu evropskog pridruženja, ipak, nedovoljan da umanji tekuća djelovanja većine pravnika (čast malom broju aktivnih advokata i ponekom sudiji(ci) po slovu zakona, a ne u skladu sa duhom propisa. A, ovakvi većinski pravnici u poslovnim sistemima ne poznaju ni slovo zakona, pa ga koriste da ostalim kolegama uvale posao, a oni da formalno ostanu bez odgovornosti, u stilu “ni luk jeli, ni luk mirisali“. Razmišljanje da američki poslovni sud, kao i oštećena strana u tužbi, ovo ne znaju, ne može se strukovno prihvatiti. Svugdje su javašluci i neprofesionalnost veliki, ali kod nas ponegdje ubitačno nerazvojni i primitivni. Nedavno je vrhunski režiser poručio da su mu glumci Lukrecije bili sjajno talentovani, ali da su esnafski nedorađeni, što ukazuje na odgovornost profesora. U većini, za naše pravnike unutar poslovnih sistema se može pridružiti gore - ne žele da budu talentovani, kako im se ne bi kakav posao dao na zaduženje, ali zato žele da su odsutni iz struke, osim kada popunjavaju prva dva i zadnja dva člana ugovora.
Druga profesija kojom se sud, sa pozicije odgovornosti, ne bavi je profesija eksternih revizora (napomena: internim kontrolorima se tužba ne bavi, a trebala bi, jer je svakodnevni kompromis modernog biznisa rad ove profesije; procedure kontrole i pravilne administracije poslovanja se redovno krše, kako bi se udovoljilo lošim idejama obavezujuće prodaje, razvoja biznisa, održivosti operative; ipak, pojedinac u velikim sistemima nikada nije odgovoran, ali pred sudijama uvijek plaća za bahate i nezajažljive menadžere, posebno obdarene za prodavanje žvake lažnog marketinga pakovanja). Na stranu, da je sud zaključio da su spoljnji revizori bili neznaveni. Revizorske profesionalne sljepoće su teške za sudsko presuđivanje, jer podrazumijevaju dobro sudsko znanje o konkretnoj oblasti revizije, a to je globalno nedostatno. Revizori su samoizabrali da budu neznaveni (čitati: plaćeni su da se tako ponašaju), a još kako je svim glavnim kućama u većini centrala u čuvenoj off shore državi Delaver, onda američki sud neće donijeti presudu o podijeljenoj odgovornosti, koja u vidu kolateralne štete može zakačiti kakvu američku kompaniju. Revizori predmetne kompanije(a) su navodno znali sve detalje fiktivnih ugovora. Pa, oni su otkrili da ih lokalni pravnici, kada su im dostavljeni, nisu umjeli fizički sastaviti, da se bar stranice poklapaju jedna za drugom. Međutim, ne možemo ni sve tražiti od sudova. Oni mogu ono što se pokriva kroz eksplicitne odredbe izabranog zakona, posebno u ovim tužbama koje se promtno okončavaju kada se odredi zadovoljavajuća novčana satisfakcija za obostrano saglasje oko indicija.
Treća ravan “događanja naroda“ smo mi, lokalni: tu smo gdje smo upravo zbog shema kojima smo ovakvim i sličnim privatizacijama uništili našu privrednu strukturu i menadžersko-upravljačke kvalitete prethodnog sistema poslovanja. I, nije suština u pozivu na odgovornost sestrinsko- bratstveničko- prijateljsko- nepotističkih kafanskih okupljanja, nažalost. Suština je u pokušaju da se iznađe model da se budućnost poslovne organizacije odvede prema koristi za nove generacije, prema onim generacijama koje neće učiti o besprizornosti propalog neoliberalizma i koje neće morati decenijama gledati hijerarhiju neznanja, bahatosti i potcjenjivanja drugosti i zdravog razvoja zajednice.
Ovim dokumentom se autonomno ruši koncept “sposobnih i snalažljivih“. Guru završava srušen od svojih gospodara od preko okeana, kojima je rođenu zemlju dao u koloniju s kraja prethodnog stoljeća. Ove stranice tužbe SAD KhoV svjedoče o korupciji lokalnih političkih i ispolitizovanih menadžerskih i upravljačkih struktura. To nam je kao zajednici bilo poznato, i bez ovih stranica poslovnog prljavog veša. Nisu nam potrebni Ameri da nas uče kako smo društvo bez želje da mijenjamo suštinu. Ali, poslovna praksa baš tih istih Amera nas uči kroz beskrajno mnogo teorijskih, akademskih i beletrističkih redova da su oni kraljevi ulice za slične sheme korupcije. Samo mali broj zločinidbenika dođe pred onaj isti pomenuti sud i budu osuđeni, odnosno advokatski biva dogovorena isplata tzv. štete.
Fraza o američkim nacionalnim interesima svjedoči o lošim projektima i praksama, globalno. Zemljama u razvoju nikada nisu bili korisni učitelji koji su majstori upravo u onome što kritikuju odnosno o čemu diskrecino olako presuđuju lokalno. Zato se dešava drugi talas krize iz avgusta prethodne godine. Nije taj talas vezan za prezadužene evropske zemlje, kako se želi predstaviti, već za istrajavanje biznis lidera svijeta da ništa ne mijenjaju u svojim korporativnim strukturama osim da po receptima trule akademije umanje broj zaposlenih, kupe još ponekog političara i javnog djelatnika, pojačaju interno poslušništvo i sprovedu fašističko-robovlasnički model rukovođenja kao jedinu definiciju razvoja timova. Pitanje je, mogu li nas svi ti ukupni tuđi neuspjesi voditi ka jačanju spoznaje da je naše dvorište sistemski naša odgovornost.
Nakon ovakvih kriza “identiteta”, jer poslovna stvarnost zemlje je upravo to, bitno je pojačati povjerenje unutar sistema, s ciljem ostvarenja zacrtanih stopa privrednog rasta, koje tek onda obezbjeđuju minimum za postizanje definisanog/ željenog mjerama ekonomske politike. Ili, iskazano kroz rizike i izazove: rizik nam je da se lokalno manemo još jedne mrtvuljave marketinške mantre “neka svako radi svoj posao”, jer se to u našim nerazvijenim profesionalnim i timskim kulturama, dodatno prepunim sujeta, neprogresivnog sljedbeništva i odsustva znanja i “kulta rada”, primitivno prevodi u “svako u svoj tor”. Onda su sistemsko održavanje i daljnji razvoj ili odloženi ili uniženi ili rezultiraju “funkcionalnom odsutnošću/ neodlučnošću”. Izazov upravo leži unutar sistemski kvalitetnog umanjenja prethodnog rizika.
Unutrašnji kapaciteti povjerenja u lokalne ljudske resurse i odgovorno ulaganje u kompetencije, treba da smanji trovanje javnosti i stručnog korpusa, što potom vodi realnom jačanju kvaliteta življenja ukupnog društva. Uz ove mikroekonomske mjere restrukturiranja, ostvaruje se krajnji cilj, a to je jačanje povjerenja i postupnih znanja unutar sistema, što će dodatno kreirati ambijent za zdrave investicije i za, nadati se, dolazak inostranih investitora i menadžera, kojima neće biti zadovoljstvo da lokalni poslovni ambijent prave ružnijim činjenjima iz svoje sfere, ne respektujući norme i pravila know how-a, kojima su obavezni unutar svojih ekonomskih zajednica i matičnih poslovnih sredina.
Bonus video:
