Tekstom „Opet u ringu“ prije osam mjeseci proglasih sebe političarem. U kolumni „Formula za penzionisanje DPS–a“ iznio sam svoje viđenje puta za uspostavljanje novih mjerila vrednosti, jer su trenutna masakr zdravog razuma. U mjesecima koji prođoše opozicioni političari ne odstupiše ni koraka od svoje samoubilačke, vječnim porazima ovjenčane politike. I dalje identitetska pitanja, koja su referendumom od 21. maja. 2006. godine za duži vremenski period arhivirana, njima predstavljaju jedini primamljivi vazduh za političko disanje. Dvadesetogodišnji gubitnici nastavljaju sa dejstvom sa kojim poodavno lako pobjeđuju sebe. No, liderima opozicije ništa ne fali, nikome ne podnose račune za svoje ležanje na patosu poslije bojeva. Kao bivši profesionalni bokser skromnih dometa, uporediću borbu izmedju DPS-a i opozicije u liku dva boksera.
Prije dvije decenije mladi politički bokseri, u prvom meču višestranačja, odmijerili su snage sa, uglavnom, zdravim zubima i velikom željom za uspjehom. Dvadeset godina borbe je prošlo i u svim dosadašnjim bitkama DPS je pobijedio. Kakvo je danas stanje ona dva boksera od prije dvadeset godina? DPS bokser je neokrznut, osion, odnarođen, umislio da je od Boga veći pa je i svaštočinarenju sklon, zubi su mu jači nego prije dvadeset ljeta. Njegov oponent, bokser OPOZICIJA, umoran je, slomljen, bezidejan, sa spuštenim gardom čeka sljedeće, neminovne, batine. Malo „političkih zuba“ što mu je preostalo služi da sporadično zakojeviteza “kriminalci, lopovi“, ali teško da više i sam sebe čuti može jer mu je slušni aparat ruiniran od protivnikove rafalne, dvadeset godina trajuće, paljbe. Svih ovih godina bokser gubitnik je dan posle izbora tražio nove, vrišteći u tri manita lika da će pobijediti. Često sam bio u čudu zašto poštovani dr Borislav Mitrić iz specijalizovane bolnice u Kotoru, javno ne dešifruje takvo činjenje političara komedijaša.
Ima li neko u ovoj zemlji čuda, a ko drži do svoje inteligencije, da može i pomisliti da ovakva opozicija može stati na kraj nesrećnom dejstvu DPS-a? U današnjoj konstelaciji političkih snaga, bio meč između ova dva takmaca sjutra za mjesec ili godinu, rezultat će biti neminovan – bokser OPOZICIONAR će ostati u komi zbog poraza klasičnim nokautom a narod neće doživeti nikakav benefit od tog njegovog stradanja. Zaključak - jeste DPS politička NESREĆA, ali opozicija je politička TRAGEDIJA ove zemlje, jer je toliko loša da ni nesreću pobijediti ne može.
Kako stati na kraj političkom jednoumlju u Crnoj Gori i prekinuti dosadne izborne utakmice u kojima DPS sa pola snage deklasira opoziciju? Opoziciona Narodna sloga iz 1996. godine, koalicija Liberalnog saveza i Narodne stranke je jedina igrala pravu utakmicu sa DPS-om i zamalo uspjela da pobijedi. Ostali pokušaji nijesu vrijedni pomena. Samo nove političke partije mogu uzburkati političko more u Crnoj Gori i ući u realnu borbu sa DPS-om. Veliku pomoć u tom smjeru mogu pružiti i porodice vječitih gubitnika, koji su svojim bezrezultatskim sjedenjem u parlamentu objezbijedili sebi sramotnu samododijeljenu nacionalnu penziju za taj sjednik. Sve su to uspjeli uz pomoć prijatelja iz vlasti. Njima je DPS iskreni prijatelj, jer bi im dao i tri puta veće plate u Skupštini, samo da im oni kao takvi budu nejaki oponenti do beskonačja. Bilo bi višestruko pozitivno da porodice odvrate političke posmatrače od daljeg uzaludnog blamiranja. Za opštenarodno dobro. Njihova rezultatska nemoć, a u isto vrijeme frustracijama isforsirana sujeta i predstava o sebi samima kao uspješnima, dosadila je Bogu i narodu. Dakle - šampioni poraza, idite se sa javne scene i ostavite čisto borilište ispred DPS-a, da ga zauzmu novi borci! Pa kom opanci, kom obojci.
Posmatrajući aktivnosti ženskog pola na crnogorskoj javnoj sceni, neshvatljivo je da ih u rukovodećim političkim strukturama gotovo i nema. U parlamentu crnogorskom, o čijim sam veselim dogodovštinama mnogo puta pisao, egzistira svega nekoliko dama. Žene su u Crnoj Gori hrabrije, upornije, sklonije da uče i da poštuju od muškaraca „junačina“ i mislim da je to najveći politički resurs koji može preporoditi Crnu Goru. Prije dvije godine sam pisao kolumnu „Damu za predsjednika” i danas još više stojim iza toga. Muškom svijetu u Crnoj Gori poručujem da smanji sujetu jer se nema mnogo čime podičiti. Poštovane DAME, ne čekajte da vas momčići političari predlažu, jer to dočekati nećete, već uđite tamo đe vam je mjesto a to je - kormilo zajedničke nam domovine.
Volio bih da i sportisti, kao osvijedočeni ljudi pozitivne energije koji su naučili da pobjede i poraze podnose dostojanstveno, uzmu učešća u kreiranju nove crnogorske zbilje. Iskreno me i pozitivno iznenadio poziv bivšeg rukometnog asa Gorana Đukanovića da se pridružim radu Samostalnog sindikata sporta Crne Gore, na čijem se čelu on nalazi. Nijesam navikao na takve pozive u Crnoj Gori jer su ovdje ljudi sujetni do neba i ne vole saradnike moga kova. Samostalni sindikat sporta Crne Gore je oformljen da pruži pomoć sportistima i da uzdigne SPORT kao vrhunski proizvod ove zemlje. Riječ sportista treba da se i više čuje i više poštuje. Akobogda, biće tako, jer POBJEDNICI u genu i dejstvu lako donose progres, a među sportistima ih je puno.
Bonus video:
