Opus francuskog psihoanalitičara Žaka Lakana intrigantan je po tome što je pokušavao da odnose u strukturama individualne i kolektivne psihologije formuliše kroz kvazi-matematičke formule.
Svojim studentima je ostavio u amanet da sličan pristup primjene i na oblasti interesovanja drugih društvenih nauka, pa tako i na oblast političkih sistema. Ponovo nedavno iščitavajući Lenjinovu knjigu „Što da se radi“ uporedo sa govorom Mila Đukanovića na konstitutivnoj sjednici Savjeta za praćenje Izbornog programa DPS-a, došao sam do zaključka da su Lenjin i Đukanović u potpunom saglasju oko prirode političkog sistema koji smatraju idealnim.
Naime, obojica vide potrebu u konstituisanju svemoćne partijske organizacije kojoj država i njene institucije služe kao sredstvo ostvarivanja sopstvenih uskopartijskih ciljeva. Njihovo pojednostavljeno političko geslo glasi „partija nad državom“ i zahtjeva krajnju instrumentalizaciju državnih institucija. U konkretnom crnogorskom slučaju to bi, u lakanovskoj kvazi-matematičkoj formulaciji, moglo da se napiše kao DPS > Država.
U prevodu, to znači da je Demokratska partija socijalista veća i jednaka crnogorskoj državi. Naime, kada vlada, rasprodaje i razara, DPS se ponaša kao da je veća od države. A kada se brani od napada političkih protivnika i kritičara, onda se, kao da je državi „jednaka“, sa njome poistovjećuje.
Svjedoci smo da je ova tipično boljševička matrica uporno rabljena od strane Đukanovića tokom decenija njegove neprikosnovene vlasti, a sada je koristi i (formalni) premijer Igor Lukšić u odbrani svoje nevinosti u skandalu oko ponoćnih šaputanja sa mafijašima.
Daleko da je tu kraj sličnosti argumentacije Lenjina i Đukanovića. Naime, kao i Lenjin, Đukanović u svojoj partiji vidi nešto posebno, neku vrstu istorijskog političkog iskoraka u inače tegobnim i zloslutnim vremenima. Po njegovim riječima, DPS se pokazala kao „vjesnik novog načina bavljenja političkom djelatnošću“.
Pa da, posebno ako se to „vjesništvo“ protumači u smislu da se mogu podstrekavati ratni sukobi i ubirati profiti na ratnim nesrećama, zatim osiromašiti i obespraviti sopstveni građani, a opet opstati na vlasti. I poslije demonskog kontinuiteta nekažnjenih odluka štetnih po javni interes, izjaviti bez dlake na jeziku da ste kao partija „ukazali da politika ne mora biti manipulacija, čak ni na Balkanu“.
Osim što širi jedan diskriminatorski, kolonijalistički stereotip o Balkanu, ova Đukanovićeva izjava ne predstavlja ništa drugo do direktan napad na zdrav razum crnogorskih građana jer čak i podaci koje kao dokaze navodi u samom govoru suštinski falsifikuju crnogorsku stvarnost. Uzmimo samo na primjer Đukanovićevu ponosnu izjavu da smo „u prethodnih nekoliko godina duplirali BDP i prosječnu platu.“
Da, a koliki je bio BDP i stvarna vrijednost prosječne plate kada je Đukanovićeva partija došla na vlast? Objektivni ekonomski pokazatelji registruju danas lošiji kvalitet života građana nego prije dvadeset i dvije godine.
Isto manipulativno prećutkivanje kompromitujućih postupaka DPS-a može se uočiti u i Đukanovićevom osvrtu na etničke odnose u Crnoj Gori. Protivno istorijskim činjenicama, on tvrdi da je DPS „pomogao da se shvati da to što se nacionalno ili vjerski razlikujemo nije razlog da se mrzimo, nego prilika da se upoznamo i uzajamno oplemenimo.“
Posebno je to depeesovsko „oplemenjivanje“ važilo za logor Morinj, pljevaljsku Bukovicu, deportacije Bošnjaka, odseljavanje Hrvata iz Boke, torturu nad Ibrahimom Čikićem, tragediju Roma sa broda „Miss Pat“ i mnoge druge znane i (još) neznane epizode iz doba Đukanovićevih premijerskih i predsjedničkog mandata. „No, svako vrijeme nosi svoja iskušenja“ – filozofski zaključuje Đukanović. A žrtve? Koje žrtve?
Boljševičkim metodama, frizirajući istoriju, dvorski istoričari su odavno DPS ogradili od odgovornosti, svaljujući krivicu na druge, po pravilu, već nepostojeće instance i osobe više ne među živima. Nema više svjedoka, nije se ništa ni desilo. Isti motiv je imao i Lenjin kada je naredio da se likvidira car sa cijelom porodicom i preostalom svitom. Lobotomizacija budućih pokoljenja.
Nije različit pristup ni bivstvovanju samog DPS-a. Naime, istorijat partije predstavljen na zvaničnoj veb stranici liči na istoriju boljševičke partije koju je pisao Lenjinov nasljednik Staljin. Sve odiše „pobjedničkim duhom“ i bezmjernim „povjerenjem i opštim dobrom građana“.
Prećutkuje se napad na Dubrovnik, višegodišnje savezništvo sa Miloševićem i Karadžićem, šverc cigareta, namještene privatizacije, čak i period manjinske vlade. Ko taj period nije doživio i proživio, mogao bi da posumnja da su DPS i njegovi sateliti ikad izgubili većinu u Skupštini. To je dakle način na koji svoju istoriju vide oni koji, po Đukanovićevim riječima, „odgovorno, umno, posvećeno promišljaju dugoročno održiva rješenja.“
Samo što to dugoročno održivo rješenje za DPS podrazumjeva kontinuiranu partijsku strahovladu nad sudbinom Crne Gore i svih njenih građana. I to ne, tvrdi Đukanović, baš kao i Lenjin, zbog očuvanja vlasti. Naprotiv, to se sve radi u cilju „očuvanja obraza i prestiža DPS u crnogorskom društvu“. Boljševički, dakle, do daske: obraz i prestiž partije kao jedini ciljevi bavljenja politikom.
Problem je samo što je Berlinski zid odavno srušen i što je Evropa boljševizam poslala na smetlište svoje istorije. Tu će se naći i Crna Gora ako se u nastupajućoj godini, udruženim snagama, ne oslobodimo od naših boljševika.
Bonus video:
