U bivšoj Jugoslaviji su bile prevedene sve knjige Karla Marksa. Malo ko ih je pročitao. Ja jesam. Studiranje u Sarajevu je osamdesetih uključivalo i četiri semestra marksističke filozofije. Možda bi mi trirski filozof lavovske grive bio bliži kao čovjek da sam znao da je kao student u Bonu jednom bio uhapšen zbog galame u pijanom stanju, te da su ga vlasti progonile jer je „nosio sablju“. Da li je sablja bila karnevalski rekvizit ili prvi znak namjere da se podigne svjetska revolucija, nije zabilježeno.
Marks je bio u stalnoj novčanoj stisci, prijek čovjek, nije mu bilo strano ni da se „zabavlja“ sa služavkama, a u ponekom privatnom pismu omakle bi mu se formulacije koje bi danas važile kao antisemitske i rasističke.
Prgavost takve vrste koja podsjeća na nama omiljene hajduke učinila bi autora „Kapitala“ na prostorima južno od Save i Dunava manje apstraktnim. No, jugoslovenski komunisti nisu imali baš izraženi instinkt za atraktivne propagandne narative. To je valjda zato što su u prosjeku, čini mi se, slabo razumijevali Marksa. To su prepuštali teoretičaru samoupravljanja Kardelju, i prigodnim brošurama koje niko nije čitao. Socijalizam je bio najviši stepen pretkomunističkog društva, priprema za ulazak u raj. Taj raj je označavan frazom „svijetla budućnost“. I to je bilo to.
Što sam više tada čitao Marksa, to mi je čudnije izgledao socijalizam oko mene. Nije li on predvidio revoluciju u najrazvijenijim zemljama, a ne u polufeudalnoj Kini, seljačkoj Rusiji i zaostaloj Jugoslaviji? Nije li Trocki bio u pravu kada je insistirao na nemogućnosti revolucije samo u jednoj zemlji? Ili svijet ili ništa! To što ga je stigao Staljinov planinarski kramp u Meksiku pokazalo je da boljševicima pod Staljinom nije važno koja je teorija najbolja nego čija je ruka najduža. Broj divizija, dakle, postaje za istočne zemlje koje se pozivaju na marksizam, odlučujući socijalistički argument.
Uzalud su ljevičari okupljeni poslije Drugog svjetskog rata oko Frankfurtske škole upozoravali da su Sovjeti uspostavili državni kapitalizam plus diktaturu partije, a ne proletarijata.
Jugoslavija je od 1948. bila jedinstveni marksistički eksperiment koji je tražio odgovor na pitanje koliko slobode podnosi jednopartijski sistem, koliko samoupravljanja može obezbijediti pravednu preraspodjelu i ekonomsku racionalnost, te do koje mjere se jedan socijalizam može nasloniti na Zapad.
Praksisovci su na Korčulanskoj ljetnjoj školi su od početka šezdesetih sve do njenog ukidanja 1974. iskušavali granice slobode do koje je spreman ići samoupravni socijalizam. Tamo su išli svi lijevi teoretičari koji su me zaista zanimali - Markuze, Habermas, Bloh, From, Kosik itd. Njihove knjige punile su knjižare. Zapadnoevropska lijeva misao je bila potpuno dostupna. Blohova utopijska mistika bila je skoro pjesnički salivena u debele knjige. Anri Lefevr je objasnio Preživljavanje kapitalizma. Na prvoj godini studija početkom osamdesetih imao sam nekoliko knjiga kao obaveznu lektiru. Čitao sam ih među prohladnim zidinama austrougarske Vijećnice, koja je svojim pseudomavarskim stilom više spadala u Andaluziju nego u Bosnu. Iz teorije komunikacija valjalo je prostudirati „Dijalektiku prosvjetiteljstva“ Adorna i Horkhajmera, Makluanovu „Gutenbergovu galaksiju“ - sve same magične knjige poprilično udaljene od lenjinizma.
A profesor marksizma Gajo Sekulić, jednoznačno naslonjen na teze humanističkog marksizma i Korčulanske ljetnje škole, podsticao nas je da čitamo i razmišljamo bez tabua. Moj seminarski rad o knjizi razgovora koju je Encesberger vodio sa Markuzeom bio je do te mjere „anarho-liberalan“ da je Gajo pokazao „sporna mjesta“ ne izgovarajući ni riječ, podigao obrve, odmahnuo glavom i - dao mi desetku. Jugoslavija, dakle, nije bila klasična boljševička zemlja sa fazama staljinističke paranoje, Hruščovljevog cipelarenja po Ujedinjenim nacijama i Brežnjevljevog vječnog zastoja uz parolu - naprijed. Bila je nešto drugo. Ili, rječnikom Nesvrstanih, bila je nešto treće.
U zapadnom dijelu kontinenta takva percepcija jedva da je postojala. Za malobrojne lijeve intelektualce je doduše „treći put“ predstavljao nadu da između američkog kapitalizma i sovjetskog tvrdog socijalizma postoji prostor slobode koja je primarno socijalna. Za većinu ostalih u Njemačkoj to su bili Jadran, Tito i ćevapćići. Nešto kao simpatičnija Rusija. Kada je jedan njemački gospodin - bilo je to sredinom devedesetih - vidjevši da u antikvarnici listam knjigu Valtera Benjamina, počeo da mi priča o njoj rekao sam mu da sam je pročitao još u Jugoslaviji. Začudio se. Zar to nije bilo zabranjeno? Ne, bilo je zabranjeno u DDR-u, kod nas je to bila obavezna lektira, odgovorio sam. Čuđenje je postalo skoro nevjerica.
Marks je jugoslovenskim misliocima počeo da nudi korisnu aparaturu za analizu društvene stvarnosti tek kada je Jugoslavija iz agrarne sitnosopstveničke zemlje prerasla u industrijsku naciju - šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Radništvo kao čudotvorni subjekt koji nema da izgubi ništa osim svojih okova, pa će oslobađajući sebe, osloboditi cijelo društvo, nastalo je kao bitan društveni sloj tek u socijalizmu. Po Marksovoj teoriji radnici bi trebalo da stvore socijalizam. U Jugoslaviji je socijalizam stvorio radnike.
Sredinom osamdesetih prevedene su i knjige koje su fundamentalo osporavale primijenjenom marksizmu mogućnost demokratske transformacije. Među bezbrojnim knjigama koje su izgorjele u mom bosanskom stanu u ratu nalazila su se i tri toma „Glavni tokovi marksizma“ poljskog disidenta Lešeka Kolakovskog. Napisao ih je u Britaniji. Sjećam se da je on Frankfurtsku školu nazvao „pseudomarksistički pravac u mišljenju“. Za Kolakovskog koji je bio dugo suočen sa sovjetskom verzijom učenja to represivno tumačenje je jedino predstavljalo original. Sada kada zamislim „Glavne tokove marksizma“ kako gore u mom bosanskom stanu, ta lomača mi izgleda poput ostvarenja glavnih teza zapaljenih tomova - bizarno jedinstvo teorije i prakse.
Emancipacija radništva je u jugoslovenskim federalnim prilikama značila i nacionalnu emancipaciju. Potom i retrogradne procese. Preusmjeravanje klasičnih konflikata preraspodjele na nacionalne šine, etnizacija svakog sukoba, to je očito bio posljednji kukavički recept jugoslovenskih komunista uplašenih raspadom prijetećeg, ali na neki način ideološki rođačkog Istoka i ciničnim izmicanjem pobjedonosnog Zapada (riješite vaše probleme sami, u prevodu, dođite opet kad budete mrtvi).
Ispostavilo se da je proročanstvo bivšeg komunističkog talibana a potom političkog robijaša i disidenta Milovana Đilasa, tačno: posljednji izlaz socijalizma biće nacionalizam.
U jugoslovenskoj katastrofi klasna solidarnost je potpuno zakazala - radnici su većinski regrutovani na svim stranama protiv istih takvih radnika. I ubijali su jedni druge. Tako su pripremili pobjedonosan pohod ratnih i tranzicionih profitera, one nove skorojevićke buržoazije koja je njihovu društvenu imovinu prevela u svoje džepove, uvela neoliberalna pravila igre ukidajući skoro sva radnička prava. Tako se završila priča o Jugomarksu - čovjeku kojeg jugoslovenska radnička klasa nije na vrijeme razumjela, za razliku od šovinističkih vođa koji su govorili narodnim jezikom, a djelovali antinarodno. Ponegdje su u nacionalizaciji socijalnog nasljeđa prednjačile takozvane socijalističke partije, proistekle iz poraženog jugoslovenskog eksperimenta. One su izmislile docnije omiljen recept postjugoslovenskih elita - lijevo desničarenje. To je kada daješ žmigavac lijevo, a skreneš oštro desno. I tako voziš.
Radničku klasu kao i većinu srednje klase stigla je čuvena jevrejska kletva - dabogda imao pa nemao.
Marksova rodna kuća u Triru je sada brend za kineske turiste. Jedan dio Njemačke se Marksa rado sjeća, a drugi se ljuti, optužujući ga za žrtve staljinizma. Kinezi Triru poklanjaju Marksov spomenik, a na Balkanu grade puteve i mostove, tražeći novi „put svile“ do Zapada. Budući menadžeri međunarodnih koncerna na elitnim svjetskim univerzitetima proučavaju Marksa da bi shvatili suštinu kapitalizma. Jugomarks je ostao nedorečena, ali istorijski neslavno potrošena verzija lijeve misli koja je trapavo pokušavala da naučno zasnuje i ovdašnju potragu za boljim svijetom.
Marks se u svim bogatijim društvima koja su socijaldemokratizovala svoje temelje ipak dobro drži. S druge strane on zajedno sa pop-Isusom marksizma, Če Gevarom, još uvijek predstavlja nadu brojnih ljudi „trećeg svijeta“ oboljelih od siromaštva i beznađa. Time je poprilično vitalan za dvjestogodišnjaka. Samo, slabo zalazi u krajeve u kojima su ga do skora nosili na zastavama.
Bonus video:
